EN
S Marinom Kasunić Peris SNH je surađivao u kolektivnim pregovorima na Hrvatskoj radioteleviziji u kojima je sudjelovala kao stručnjakinja partnerskog Sindikata grafičara i medija. Dugi niz godina bavi se pitanjima radnog prava, kolektivnog pregovaranja i socijalnog dijaloga te aktivno sudjeluje u raspravama o utjecaju digitalizacije na radne odnose. Trenutačno radi u Uredu za socijalno partnerstvo, tijelu koje koordinira i potiče dijalog između Vlade, sindikata i poslodavaca. U posljednje vrijeme Marina Kasunić Peris posebno upozorava na obveze koje donosi europski AI Akt i njegovu primjenu u području zapošljavanja i upravljanja radnicima. O tome što radi i koji su planovi Vladin ured za socijalno partnerstvo i o aktualnim temama razgovarali smo s Marinom Kasunić Peris.
1. Možete li ukratko objasniti koja je uloga Vladinog ureda za socijalno partnerstvo i na kojim temama trenutno najintenzivnije radite?
Ured za socijalno partnerstvo usklađuje trostrani dijalog između Vlade, sindikata i poslodavaca – dakle, brine o tome da se ključne odluke o radu i socijalnoj politici ne donose jednostrano, nego kroz dogovor svih na koje te odluke imaju utjecaj. To je srž demokratske kulture rada.
Trenutno smo sve naše aktivnosti usmjerili na tri područja: donošenje i provedbu Nacionalnog programa za promicanje kolektivnog pregovaranja 2026.–2030., kojim nastojimo podići stopu pokrivenosti kolektivnim ugovorima prema europskom cilju od 80 posto; pružanje stručne podrške socijalnim partnerima u pojedinim područjima od njihovog interesa i jačanju socijalnog dijaloga na svim razinama i sve više na regulatornom okviru koji donosi AI Akt. To treće područje mnogi još ne prepoznaju kao temu socijalnog dijaloga, ali upravo tu leže neka od najvažnijih pitanja rada u sljedećem desetljeću.
2. Koji su prioriteti Ureda u 2026. godini, osobito u kontekstu digitalne transformacije i promjena na tržištu rada?
Naš prvi korak bio je osvijestiti socijalne partnere o važnosti ovog područja i o tome što regulacija o umjetnoj inteligenciji konkretno znači za radne odnose. Upravo s tim ciljem organizirali smo okrugli stol "Kod koji upravlja životima" – i rasprava je bila iznimno plodna. Jasno se iskristaliziralo kako nam, kao društvu, trebaju smjernice za etičko upravljanje algoritmima u zapošljavanju i upravljanju radnicima, jer ni poslodavci ni sindikati trenutno nemaju dovoljno alata koji im mogu pomoći u snalaženju u novonastalim uvjetima. Stoga je iznimno važno u 2026. godini, u suradnji s resornim tijelima, usklađivati izradu takvih smjernica i aktivno raditi na pripremi Hrvatske za novo digitalno doba rada. Ured za socijalno partnerstvo je jedino tijelo koje za istim stolom okuplja Vladu, sindikate i poslodavce – i tu ulogu trebamo u potpunosti iskoristiti. Nije dovoljno znati što piše u uredbi – važno je znati što to znači za konkretnog radnika kod konkretnog poslodavca.
3. U medijskom sektoru socijalni dijalog i kolektivno pregovaranje već su godinama vrlo slabi. Koje su glavne prepreke i kako poslodavce potaknuti na dijalog?
Medijski sektor suočava se s izazovom koji nije samo sindikalni, već kulturni i strukturni. Nažalost, splasnula je svijest radnika o potrebi kolektivne zaštite i to na svim razinama. Jedan od ključnih razloga leži u samoj prirodi novinarskog zanimanja: novinari se tradicionalno doživljavaju kao slobodna profesija, s naglaskom na individualnoj reputaciji, autonomiji i kreativnoj neovisnosti. Ta percepcija, ma koliko razumljiva, u praksi ostavlja radnike bez potrebne zaštite.
Poseban izazov predstavlja sve veći udio slobodnih novinara „freelancera“ i projektno angažiranih novinara. Klasični kolektivni ugovor primjenjuje se na radnike u radnom odnosu i tu nastaje problem, jer samozaposlene osobe nije lako okupiti pod jedan kišobran. No Europa ovdje pokazuje put: Europska komisija još je 2022. donijela smjernice koje jasno potvrđuju kako pravo tržišnog natjecanja ne sprječava samozaposlene radnike, uključujući „freelance“ novinare, od kolektivnog pregovaranja. Europska konfederacija sindikata dugo je zagovarala uklanjanje ograničenja koja su samozaposlenim osobama, uključujući one koji rade putem digitalnih platformi, onemogućavala kolektivno pregovaranje. Neke su zemlje to već i iskoristile. Koliko mi je poznato u Nizozemskoj su novinarska udruženja s velikim izdavačima sklopila takozvane "kodekse rada" koji utvrđuju minimalne honorarne tarife za „freelance“ novinare i fotografe, neovisno o statusu zaposlenosti.
Dakle, prepreka nije pravna nemogućnost – prepreka je nedovoljna osviještenost radnika kako se individualno, bez zastupanja sindikata, ne mogu izboriti za bolje uvjete. Kolektivno, zajedničko djelovanje, pa i u oblicima koji nisu klasični kolektivni ugovor, daje rezultate. To je poruka koju moramo zajedno – sindikati, struka i institucije – intenzivnije komunicirati.
Što se tiče poslodavaca, dijalog se ne postiže pritiskom već argumentom: kvalitetni i zaštićeni novinari jamče kredibilitet i dugoročnu vrijednost medijskog proizvoda. To je u interesu i uredništva i vlasnika.
4. Može li država aktivnije poticati sektorsko kolektivno pregovaranje u medijima i na koji način?
Može, i upravo to bi trebao biti sljedeći korak. Kao stručnjakinja koja se ovim područjem bavim svakodnevno, naglasila bih kako je sektorsko kolektivno pregovaranje u medijima moguće, ali zahtijeva angažman svih strana istovremeno.
Ključni instrument koji nedovoljno koristimo jest osnivanje sektorskih vijeća – tijela u kojima socijalni partneri, uz institucionalnu potporu, dogovaraju zajedničke standarde za cijelu granu. Za medijski sektor to bi moglo biti pravo osvježenje: umjesto da se svaka redakcija zasebno bori za osnovna prava, sektor bi odredio zajednički polazni minimum. Ali socijalni partneri – sindikati i poslodavci – moraju preuzeti inicijativu i dogovoriti se.
Na strani poslodavaca ključnu ulogu može i mora odigrati HUP-Udruga novinskih izdavača, koja okuplja tiskane nakladnike i već ima strukturu za dijalog. Oni se trebaju snažnije angažirati u pregovaračkim postupcima – nije dovoljno biti organiziran samo radi zastupanja poslovnih interesa prema regulatorima; jednako je važno biti aktivan partner u uređivanju radnih standarda u sektoru.
Što se tiče uloge države – ona nije neutralna promatračica. Kroz Nacionalni program za promicanje kolektivnog pregovaranja 2026.–2030. predviđeni su konkretni poticaji upravo za jačanje sektorskog pregovaranja, uključujući potporu osnivanju i radu sektorskih vijeća. To je naš instrument kojim ćemo dati strukturu i zamah postupcima koji su dosad bili prepušteni dobroj volji pojedinih dionika. Dobra volja nije dovoljna – trebaju nam institucionalni okviri koji dijalog čine normalnim, a ne iznimnim.
5. Kako unaprijediti socijalni dijalog u sektoru u kojemu prevladavaju nesigurni oblici rada, freelanceri i projektni angažmani?
Ovo je pitanje budućnosti rada – i nije specifično samo za medije. Klasični kolektivni ugovor pretpostavlja trajni radni odnos, a sve više radnika živi u sivoj zoni između zaposlenosti i samozapošljavanja. To je strukturni izazov za cijeli sustav kolektivnog pregovaranja, ne samo za medije.
Rješenje nije čekati da se ti radnici prilagode starim modelima, već stvarati uvjete za nove. Važan iskorak tu je već napravila Europska komisija koja je potvrdila da pravo tržišnog natjecanja ne sprječava određene kategorije samozaposlenih od kolektivnog pregovaranja – primjerice one koji su ekonomski ovisni o jednom naručitelju ili koji de facto rade rame uz rame sa zaposlenima. To otvara realnu mogućnost sindikalnog djelovanja i za novinare koji formalno nisu u radnom odnosu.
Da bi se taj prostor i iskoristio, sindikati moraju intenzivnije raditi na organiziranju i osvješćivanju „freelancera“. „Freelancer“ koji ne zna da može biti zaštićen od strane sindikata, i neće biti zaštićen.
Na strani poslodavaca, ključno je da HUP-Udruga novinskih izdavača prepozna kako nesigurni oblici rada dugoročno slabe i kvalitetu medijskog proizvoda i ugled sektora i kako dijalog o minimalnim standardima nije prijetnja, već ulaganje u stabilnost. Država će pak kroz Nacionalni program za promicanje kolektivnog pregovaranja poticati upravo ta partnerstva i pružiti podršku postupcima koji će ovaj, zasad neuređen, dio tržišta rada dovesti pod okrilje socijalnog dijaloga.
6. Što je zapravo AI Akt i zašto je važan za radne odnose u Hrvatskoj?
AI Akt je prva sveobuhvatna regulativa na svijetu koja pravno određuje što su sustavi umjetne inteligencije, kako se smiju razvijati i koristiti i koji rizici su prihvatljivi. Za radne odnose je ključan iz jednog temeljnog razloga: AI sustavi koji donose odluke o ljudima – o njihovom zapošljavanju, napredovanju, plaći, disciplini ili otkazu su svakodnevna stvarnost u sve većem broju tvrtki.
Hrvatska, kao članica EU, izravno je obvezana ovim propisom. To znači kako od 2. kolovoza 2026. određeni AI sustavi u upravljanju radnicima moraju zadovoljiti stroge zahtjeve transparentnosti, nadzora i zaštite od diskriminacije – ili se ne smiju koristiti. Ovo nije opcija ni preporuka. To je zakon.
7. Kako će se odredbe AI Akta primjenjivati u praksi kada je riječ o zapošljavanju, otkazima, plaćama i disciplinskim postupcima?
Konkretno, to znači sljedeće: ako tvrtka koristi algoritam koji rangira kandidate za posao, taj sustav mora biti transparentan, provjerljiv i ne smije diskriminirati. Ako se AI koristi za praćenje proizvodnosti rada radnika i taj rezultat utječe na otkaz, radnik ima pravo znati kako takav sustav postoji i na kojim podatcima temelji procjenu. Potpuno automatizirane odluke na koje čovjek nije mogao utjecati u ovim kategorijama su zabranjene.
U praksi, od poslodavaca se traži dokumentacija o sustavima koje koriste, procjena rizika, imenovanje odgovornih osoba i – u slučaju sustava visokog rizika – obavezna registracija u EU bazi podataka. Radnici pak dobivaju pravo na objašnjenje i na osporavanje automatiziranih odluka. Ovo nije birokracija radi birokracije – ovo je temeljno pravo na dostojanstvo na radu.
8. Jesu li poslodavci i institucije u Hrvatskoj spremni za te obveze?
Iskreno? Većina još nije – ali to nije razlog za paniku, već za ubrzanje. Svjesnost o AI Aktu postoji pretežno u IK sektoru i velikim multinacionalkama. Mali i srednji poslodavci, koji čine temeljni dio hrvatskog gospodarstva, uglavnom još nisu razmatrali što uredba znači za njihov HR proces ili sustav praćenja radnog učinka.
Upravo zato smo u Uredu pokrenuli i organizirali okrugli stol "Kod koji upravlja životima" jer razgovor mora početi sada, a ne u kolovozu kada počnu teći rokovi i sankcije. Naš cilj je da Hrvatska bude proaktivna, ne reaktivna. Imamo kapacitete, imamo zainteresirane partnere i imamo okvir, trebamo samo odlučnost da se to pretoči u konkretne akcije.
9. Koju ulogu u provedbi AI Akta mogu imati sindikati i kolektivni ugovori?
Sindikati su prirodni saveznici AI Akta – i obratno. AI Akt traži upravo ono što dobro organizirani sindikati već znaju raditi: zastupati radnike, tražiti transparentnost i osiguravati da se pravila poštuju u praksi, a ne samo na papiru.Kolektivni ugovori su pritom najbrži i najfleksibilniji instrument. Zakon postavlja minimalne standarde, ali kolektivni ugovor može ići dalje – može zahtijevati da se radnici savjetuju prije uvođenja novog AI sustava, može odrediti pravo na obrazloženje, može ograničiti nadzor putem algoritama. Skandinavske zemlje već imaju takve odredbe u sektorskim ugovorima i rezultati su izvanredni: veće povjerenje radnika, manji otpor prema digitalizaciji i bolji poslovni ishodi.Moja poruka sindikatima je jasna: AI pregovaranje je nova granica kolektivnog pregovaranja. Tko to ne ugradi u ugovore danas, bavit će se posljedicama sutra.
Na vašem okruglom stolu sudjelovao je humanoidni robot kao "govornik". Je li to bio simbolična gesta ili poruka?
I jedno i drugo – i upravo ta kombinacija bila je namjerna. Željeli smo razbiti apstraktnost rasprave o AI-ju i staviti ga pred ljude u doslovnom smislu. Kada sjedite u dvorani i gledate humanoidnog robota koji vam objašnjava kako algoritmi mogu ocjenjivati vaš rad, tema odjednom postaje vrlo konkretna. Reakcije sudionika bile su nevjerojatno živahne – od oduševljenja do nelagode. A ta nelagoda je zdrava. Ona nas tjera da postavljamo prava pitanja: tko kontrolira sustav, tko snosi odgovornost i gdje je čovjek u svemu tome? Odgovor na to pitanje nije tehnološki – on je politički, pravni i socijalni. I zato je mjesto rasprave o AI-ju upravo za stolom socijalnog dijaloga.
