EN
Ovih dana, kad pokušavamo podvući crtu ispod onoga što je ostalo iza nas iskočila mi je priča o Nicku Shirleyju koji se predstavlja kao neovisni novinar, a zapravo objavljuje po mrežama i postao je viralan zahvaljujući algoritmima te uz pomoć ekipe poput Elona Muska i sličnih kojima jedan od ciljeva uništavanje profesionalnog novinarstva. Njegov uspjeh ne proizlazi iz novinarskog rada, nego iz moći digitalnih platformi i političkog okvira koji sustavno potkopava profesionalne medije. To nije pitanje slobode govora, već pitanje koncentracije moći: tko odlučuje što je relevantno, a tko kontrolira naš medijski pogled na svijet. Nick Shirley nije uzrok krize novinarstva, on je njezin simptom. Kad se prije desetak godina počelo govoriti o “građanima novinarima” bilo je jasno da taj put vodi u eliminaciju uredničkih standarda i novinarske odgovornost koja obvezuje sve one koji se bave profesionalnim novinarstvom. Danas živimo u svijetu u kojem svatko može podijeliti “istraživačku priču”, a nitko ne mora odgovarati za posljedice, niti pred publikom, ni pred činjenicama, niti pred zakonom. Hrvatska nije izuzeta i na kraju godine kao pravu sliku stanja na HRT-u gledamo emisiju s čovjekom koji tvrdi da je zatvorio oči i vidio spiralu u djevojci. Uprava HRT-a opravdava da je riječ o “iznošenju mišljenja” i time pokazuje da ili nema pojma ili namjerno ignorira obaveze i dužnosti javnog medijsko servisa prema Zakonu o HRT-u, Zakonu o elektroničkim medijima i Etičkom kodeksa i upravo takvim stavom i ponašanjem aktivno potkopava povjerenje u medije i pristaje na normalizaciju dezinformacija. I to je samo jedan od primjera srozavanja profesionalizma na javnom medijskom servisu o kojem kritičari navode da se informativni sadržaj sve češće pretvara u jednostranu, politički obojenu interpretaciju stvarnosti, te da je uređivačka politika izgubila profesionalnu distancu, a javna televizija sve otvorenije preuzima ulogu glasnogovornika vladajućih struktura. Takav smjer, smatraju kritičari, dugoročno narušava povjerenje javnosti i samu svrhu javnog medijskog servisa. Pritisci na medije puno su širi od kontrole HRT-a.
2025. dodatno je ogolila krhko stanje slobode medija u Hrvatskoj. Napadi na novinare, prijetnje, sudski postupci i institucionalna tromost više nisu iznimke, nego obrazac. Umjesto jasne i brze zaštite onih koji rade u javnom interesu, novinari se sve češće nalaze u situaciji da se brane sami i fizički i pravno. U protekloj godini zabilježeni su desetci incidenata: od prijetnji i zastrašivanja do fizičkih napada na terenu. Posebno su izloženi novinari koji se bave okolišem, korupcijom i lokalnim moćnicima.
Slučajevi Danke Derifaj i Melite Vrsaljko simboliziraju ključne probleme. Danka Derifaj fizički je napadnuta tijekom izvještavanja, a paralelno se suočava s kaznenim progonom od strane Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, zbog rada u javnom interesu. Melita Vrsaljko napadnuta je u vlastitom domu, ali je i ona kao i napadač dobila prijavu. Država tako šalje jasnu poruku da novinari/ke nemaju pravo raditi svoj posao, a nasilje se normalizira. Uz fizičke prijetnje, pritisci dolaze i kroz sudove kroz SLAPP tužbe, kazneni postupci i skupi procesi koji iscrpljuju redakcije i pojedince. To je tiši, ali jednako učinkovit oblik cenzure. Ne zabranjuje se novinarski rad, ali se čini preskupim i preopasnim. Pad Hrvatske na ljestvicama slobode medija zato nije slučajan. On je posljedica sustava koji deklarativno podržava slobodu izražavanja, ali je u praksi ne štiti kada je to najpotrebnije. Ako novinari moraju birati između sigurnosti i istine, problem je u državi koja to dopušta. Trend napada na medije koji poštuju pravila i novinarske slobode prepoznala je EU i donijela niz zakona i uredbi kojima se pokušava zaštiti pluralizam medija i urednička neovisnost. Europski zakon o slobodi medija (EMFA) stupio je na snagu 8. kolovoza, a hrvatski zakon o njezinoj provedbi donesen je krajem studenoga i još jednom je pokazao da u Hrvatskoj nema političke volje da se riješavaju ključna pitanja kao što su urednička neovisnost, prikriveno vlasništvo i politički utjecaj na medije. na tom najvažnijem ispitu u protekloj godini država je pala. Sindikat novinara Hrvatske je aktivno sudjelovao primjedbama u javnoj raspravi, komentarima nakon donošenja zakona o primjeni, ali i na EU razini upozoravao i nastavit će na nedoslijednu, nedovoljnu i nepotpunu primjenu Europskog akta o slovodi medija u Hrvatskoj. Sindikat i Hrvatsko novinarsko društvo jasno su istaknuli da EMFA u sadašnjoj provedbi ne adresira stvarne probleme, poput političkog utjecaja na regulatore i javni medijski servis, prikrivenog vlasništva i državnog oglašavanja bez transparentnih kriterija. Nadležno ministarstvo propustilo je i u protekloj godini donijeti najavljivan novi Zakon o medijima i novi Zakon o HRT-u. Ali zato je spremno interveniralo u problem distribucije tiska kada je tvrtka Tisak plus prekinula distribuciju dnevnih novina. Vlada je proglasila distribuciju tiska uslugom od općeg gospodarskog interesa i subvencionirani posao distribucije dodijelio Hrvatskoj pošti, ali bez bilo kakve strategije koja bi riješila strukturne probleme profesionalnog novinarstva i bez obveze nakladnika da zaštite uvjete rada i pluralizam medija u zamjenu za ovakvu velikodušnu pomoć – nakladnicima, ne novinarima.
Na televizijskom tržištu, komercijalne televizije Nova TV i RTL dobili su nove, dvadesetogodišnje koncesije, a javni servis nastavio je restrukturiranje, često s fokusom na smanjenje troškova, umjesto na jačanje kvalitete sadržaja što prate sve oštrije kritike javnosti na program HRT-a. Sindikalni rad u Hrvatskoj radio televiziji s druge pak strane daje rezultate pa je potpisan kolektivni ugovor i dogovoren novi rast osnovice čime je osnovica place na HRT-u u posljednjih par godina povećana za 46 posto, ali bez ozbiljnih profesionalnih promjena obrana javnog medijskog servisa čini se sve neizglednija. Godina simbolično završava i gašenjem tjednika „Globus“, publikacije koja je izrasla iz novinarskog iskustva Vjesnika i desetljećima bila jedno od najvažnijih mjesta političkog i društvenog komentara u Hrvatskoj. Protekla godina je pokazala da tisak pomalo odlazi u povijest; online mediji dominiraju u konzumaciji vijesti s 77 posto građana koji najviše vijesti čitaju online i 64 posto koji se informiraju preko televizije. Požar Vjesnikova nebodera, ikonografskog simbola snage tiska nekad, kao da zaključuje ovu priču. Taj neboder, nekadašnja žila kucavica jednog od najvećih novinskih izdavača u regiji, mnogima simbolizira kraj jedne ere i propast modela medija kakav smo poznavali.
U takvom okruženju Sindikat novinara Hrvatske ne odustaje od aktivnog rada na jačanju obrane novinarstva. Nismo se bavili samo zaštitom radničkih prava, već mnogo šire. Tako smo u suradnji s patrnerima u velikom CERV projektu „Žene u medijima“ proveli istraživanje o seksualnom uznemiravanju novinarki i objavili porazne rezultate prema kojima je svaka druga kolegica bila seksualno uznemiravana, da su najčešći počinitelji nasilja nad novinarima kolege i nadređeni, dok većina slučajeva ostaje neprijavljena. Istraživanje otkriva duboku unutrašnju slabost medijskih kuća i nedostatak institucionalne zaštite, te jasno pokazuje da su redakcije mjesta gdje se strah i pritisci ne prijavljuju, nego prešućuju. U hrvatskom medijskom prostoru suočavamo se i s nedostatkom osnovne zaštite radničkih prava, zato samo pokrenuli ESF projekt Jačanja socijalnog dijaloga kroz koji progovaramo o problemima i educiramo sindikalne povjerenike kako bi u svojim redakcijama mogli ojačati i organizirati sustavnu zaštitu radničkih i profesionalnih prava.
2025 Media Industry Outlook Report objavljen krajem godine pokazao je ključne trendove koji prijete opstanku medija: pad prihoda od oglašavanja, tehnološki jaz između velikih i malih medijskih kuća, migracija publike na digitalne platforme i rast uloge umjetne inteligencije. Ti trendovi dovode do pada broja zaposlenih i zatvaranja lokalnih redakcija, čime se stvara vakuum “medijske pustinje” bez profesionalnog nadzora i informiranja. EMFA je odgovor EU na te pritiske i pokušaj da se novinarstvo zaštiti kao javna odgovornost i temelj demokracije. Ali kada se kao u Hrvatskoj implementacija svodi na formalno usklađivanje, bez suočavanja s političkim i ekonomskim utjecajima koji medije čine ranjivima, bez konkretnih rješenja i političke volje teško je od 2026. očekivati neke pozitivne pomake. Algoritamske redakcije koje ne provjeravaju informacije, napadi na profesionalne novinare, relativizacija javnog interesa su simptomi sistema koji preferira viralnost nad vjerodostojnošću, doseg nad odgovornošću i moć platformi nad profesionalizmom. Ako prihvatimo da su algoritmi i „mišljenja bez uredničkog nadzora“ budućnost, onda smo već izgubili bitku za javni prostor istine. No svjesni smo da novinarstvo nije samo klik ili viralna snimka, već kvalitetan sadržaj, javna odgovornost, srce demokracije i slobodnog društva i zato ne odustajemo. Upravo suprotno nastavljamo borbu i novinarstvo ne damo. Sve što nam želim u 2026. je slobodno, profesionalno novinarstvo kao javno dobro.
Maja Sever
