8. mart nije praznik nego podsjetnik koliko smo još uvijek neravnopravne

8. mart sve je samo ne sretan Dan žena, nije ni praznik ni dan za proslavu. U 2026. godine žene u Hrvatskoj moraju raditi 15 i pol mjeseci da bi zaradile ono što muškarci zarade u godinu dana, čine 47 posto ukupne radne snage, ali manje od 30 posto rukovodećih mjesta, nose najveći teret neplaćenog rada u kućanstvu, Hrvatska je tek na 21. mjestu u Europskoj uniji po Indeksu rodne ravnopravnosti . Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova uz ove podatke upozorava i da svaka treća žena tijekom života doživi neki oblik fizičkog ili seksualnog nasilja te da su žene i dalje nedovoljno zastupljene u političkom odlučivanju, pa tako u Vladi RH drže tek 22 posto ministarskih mjesta, dok ih je u Saboru 33 posto. Ujedinjeni narodi iznose podatak da bi prema sadašnjoj razini napretka svijetu moglo trebati više od 130 godina da se postigne puna ravnopravnost žena i muškaraca.

Zato 8. mart nije prilika za jeftine čestitke, već prilika da ojačamo otpor gore navedenoj nepravdi. Dan žena korijene vuče iz radničkih i ženskih pokreta s početka 20. stoljeća, a međunarodno obilježavanje usvojeno je nakon konferencije zaposlenih žena u Kopenhagenu 1910. na prijedlog Clare Zetkin. Rječ je o danu političke borbe, radničke borbe i borbe za pravo glasa, dostojanstvo i sigurnost, a ne o datumu na koji se ženama simbolično zahvaljuje što sve izdrže i podsjeti na neravnopravan položaj.

U novinarstvu, od Marije Jurić Zagorke, prve hrvatske političke novinarke koja se zalagala za radna i socijalna prava novinarki, do danas, žene donose neke od najvažnijih priča, otvaraju teme korupcije, nepravde, femicida, radničkih prava i političke odgovornosti. Često prve pišu o stvarima o kojima drugi šute, ali upravo su prve na udaru. Hrvatsko novinarsko društvo je upozorilo da se novinarke suočavaju s povećanim rizikom od prijetnji, uvreda, zastrašivanja i ciljanog seksualnog uznemiravanja. SafeJournalists u izvještaju za Hrvatsku navodi da novinari i novinarke svakodnevno dobivaju uvrede i prijetnje na društvenim mrežama i e-mailom, a velik dio toga uopće se ne prijavljuje jer se takvi napadi prečesto smatraju “normalnim dijelom posla”. To je možda najtočniji opis našeg javnog prostora: nasilje je toliko učestalo da se od žena očekuje da ga podnose profesionalno i u tišini.

A kad se maknemo iz javnog prostora i uđemo u same redakcije, slika nije ništa bolja. Prema preliminarnim rezultatima regionalnog istraživanja “Žene u medijima”, koje su predstavili Sindikat novinara Hrvatske i partneri, čak 78 posto medijskih radnica iskusilo je neki oblik rodno zasnovanog nasilja tijekom rada, a seksualno uznemiravanje u različitim verbalnim i neverbalnim oblicima čini 65 posto tih iskustava. Svaka druga žena u medijima doživjela barem jedan oblik seksualnog uznemiravanja, da su u najmanje polovici slučajeva počinitelji bili kolege iz uredničkog tima, a u trećini nadređeni. Problem nije incidentan nego strukturni. Nije riječ o nekoliko loših iskustava, nego o kulturi u kojoj žena i dalje prečesto nema podršku ni kad govori, ni kad šuti.

Danas će medijski prostor ponovno biti preplavljen prigodnim porukama. Političari će govoriti o važnosti žena, zahvaljivati nam na doprinosu društvu i izgovarati poznate, isprazne floskule o snazi, nježnosti i ravnoteži. A već sutra će mnogi od njih nastaviti vrijeđati novinarke na press konferencijama, relativizirati nasilje nad nama i omalovažavati nas kad postavljamo neugodna pitanja. No žene će i danas marširati hrvatskim gradovima i sigurno nećemo pognuti glavu. što moramo, nego zato što znamo da možemo.

Jer statistike pokazuju i nešto što bi ovo društvo napokon trebalo ozbiljno shvatiti: žene su danas obrazovanije. Europski institut za ravnopravnost spolova navodi da u Hrvatskoj 52 posto žena u dobi od 30 do 34 godine ima završeno tercijarno obrazovanje, naspram 30 posto muškaraca iste dobi. Pravobraniteljica podsjeća da žene imaju viši stupanj obrazovanja, ali i dalje manje moći, manje novca i manje mjesta za stolom gdje se odlučuje. Nije problem u našim sposobnostima. Problem je u sustavu koji još uvijek ne želi jednako vrednovati rad muškaraca i žena. A upravo zato 8. mart ostaje dan borbe i ostat će to sve dok žene koje su dovoljno obrazovane, dovoljno sposobne i dovoljno hrabre da mijenjaju svijet ne budu za to i jednako plaćene, jednako zaštićene i jednako poštovane. Tak tada ćemo čestitati Sretan Dan žena.