Oproštaj od naše Goge

Na komemoraciji u Hrvatskoj radioteleviziji oprostili smo se od naše Goge, Gordane Kovačić, dugogodišnje kolegice, spikerice Hrvatskog radija i sindikalistice, čiji je prepoznatljiv glas godinama bio dio programa javne radiotelevizije.

Bila je iznimno svestrana osoba – doktorica znanosti koja je doktorirala logopediju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu, s posebnim interesom za glas i vokalne profesionalce.

Uz rad na radiju, bila je i jazz pjevačica, surađivala s uglednim glazbenicima i Big Bandom HRT-a te pokrenula multimedijski projekt „Poetski tren“, kojim je spajala poeziju, glas i glazbu.

Kao sjećanje na nju prenosimo govor s komemoracije naše kolegice, sindikalistice Biljane Romić, koja je s Gogom često i aktivno surađivala u zaštiti radničkih i profesionalnih prava, pitanja oko kojih je Goga bila posebno angažirana.

Oproštajni govor Biljane Romić:

"Nakon Gogičina ispraćaja na Krematoriju krenula sam kući, usput sam ušla u kvartovski Spar i na samouslužnoj blagajni u jednom trenutku zastala, evo, kupujem špeceraj, očitavam kodove, plaćam, živim kao da se ništa dogodilo nije, a nje više nema, ni za tako obične svakodnevne stvari. Bio je to trenutak udarca u pleksus, osjećaj krivnje što ostajemo tu. Rosanda me pozvala da o Gogici kažem nešto u ime Trećega programa. Svi znaju da su zbog prirode posla naše veze sa spikerima dubinske jer pročitali su tisuće i tisuće stranica raznovrsnih tekstova s nama, zajedno smo se probijali kroz zakučaste sintakse, rečenice duge cijelu karticu, imena iz različitih jezika, selili su se s nama iz jednog područja na drugo, iz jednog formata u drugi, iz fikcije u nefikciju, gotovo uvijek prima vista, i upisivali su svojom interpretacijom uvijek još jedno dodatno značenje. Sve ovo za Gogicu vrijedi sto posto. Jer „spikeraj“ je za nju bio više od posla, gotovo pa poslanje, jer je uživala u svakom dobrom tekstu sretna što je imala povlasticu pročitati ga, dati mu svoj rakurs. Od samih početaka nije se libila pitati, provjeriti naglaske, čitanje imena, smisao, jer pitanja su osobina pametnih ljudi. Nije je trebalo
zaustavljati, sama bi stala i rekla, ne, ovo nije dobro, ponovimo. Među sobom smo mi, urednici, prepričavali te zgode iskazujući podjednako poštovanje koje imamo prema samom spikerskom zanatu i prema Gogici kao maherici toga zanata. Voljela je razgovarati o tekstu, često bi rekla, mogu li zadržati tekst, a ima li veće nagrade za nas koji radimo (ovaj put neću upotrijebiti perfekt, jer govorim ovdje pred vama koji još radite) tihi radijski posao ne znajući tko su nam slušatelji i koliko ih je, kad oni prvi, aktivni slušatelji, tonci i spikeri iskažu svoje zadovoljstvo odrađenim. Tada znamo da sve ima smisla. A za Gordanu Kovačić radio je imao gotovo najveći smisao, bio je kao medij povezan i s njezinom praksom džeza i poetskih trenutaka, ali i s njezinom profesionalnom, znanstvenom usmjerenešću kao medij zvuka i ljudskoga glasa. I bila je gorko svjesna prijeteće borbe za opstanak spikerskoga posla u trenutku nekih prevladavajućih novih viđenja radijske uloge i sraza s umjetnom inteligencijom, novovjekim tehnološkim dostignućem, ali i baukom. Bilo je nešto dječje, zaigrano, vrckavo, radoznalo u njoj. Izvana se iskazivalo u
njezinu živopisnom liku, u stilu odjevanja, u razbacanoj i neukrotivoj frizuri, u veselosti koja bi uvijek razbijala katkad teški zrak naših radnih svakodnevica. A opet, u promišljanjima o radiju, o javnom radiju i njegovim zadaćama, o pravdi, bila bi ozbiljna, rječita, jasna. Redovito bi mi dolazila da hodnički odrazgovaramo o temama koje su je mučile, pisala bi mi poruke, nazvala me ponekad i u kasni sat (znala je da sam noćobdija) da izbaci iz sebe problem, da me pita za savjet. U tim borbama sa zidovima i sa sobom često bi iskazivala žar koji sam ja, a svi me znate kao manje-više borbenu osobu dosta čvrstih stajlišta, opisivali su me mnogi i kao konfliktnu, e pa onda sam takva ja smirivala nju, nudila kompromisnije savjete sa stalnom grižnjom savjesti što utišavam njezin bunt, jer bilo je u njoj one naivnosti koju mnogi od nas izgubimo u stalnom srazu s velikim i okamenjenim sustavima. I u svemu tome imala je i sve rjeđu osobinu da je vesele uspjesi drugih, da iskreno pohvali, čestita.
Životi su krhki, lomljivi, neki se slome prerano, prebrzo. Kad pomislim koliko je toga odživjela i postigla u kratkom vremenu, kao da se oprimjeruje neka moja pozadinska namisao da neki ljudi nesvjesno i podsvjesno osjećaju svoju kratkovječnost pa se požure što više toga proživjeti, doživjeti, odživjeti, učiniti, voljeti. A Gogica je znala voljeti. Posljednju poruku poslala mi je 16. veljače, samo „draga moja Biljana“, i sve je time rekla. Za kraj, citirat ću svoje riječi za emisiju Oda-birano koju je kolegica Iva Lovrec
Štefanović posvetila sjećanju na Gordanu Kovačić, u kojoj sam kao jednu od njezinih mnogih kvaliteta istaknula borbenost za pravedne ciljeve, za javni radio, za sindikalna prava, za ugled
spikerske profesije. Ne mogu nažalost reći da je prije tako prerane smrt doživjela satisfakciju, ali je svojom životnošću, svojim elanom i duhom pokazala da ponekad nije pristojno biti dio šutljive većine, da nije pristojno odustati od borbe za pravedniji cilj. I kad ju je okrutnost zbilje ušutkala doslovno, ostaju
neutišana/neuštkana sjećanja i živi trag zajedništva u borbi za bolji radio. Trag njezine goginske biti. I o našoj dragoj kolegici Gordani Kovačić nije pristojno šutjeti. Zato smo ovdje s različitim doživljajima njezine osobe, s različitim sjećanjima, odnosima, da bismo otpratili je nekamo još jedanput, a sebi oprostili na ostanku."