Hvala ti za sve, draga naša Mila

U Novinarskom domu u Zagrebu danas su se kolege, prijatelji i članovi obitelji oprostili od novinarke i urednice Mile Moralić, čiji je prerani odlazak duboko potresao novinarsku zajednicu i širu javnost. U velikoj dvorani Hrvatskog novinarskog društva prisjetili smo se njezina profesionalnog rada, hrabrosti i ljudskosti, ali i topline i energije kojom je obilježila živote mnogih, žene koja je novinarstvo shvaćala kao javnu službu i uvijek bila na strani onih koji se sami ne mogu izboriti za pravdu.

Lana Ružičić s Milom je od prvih novinarskih dana, kolegica i prijateljica. Njezin govor prenosimo u cijelosti: "Samo sam ti htjela reći da mi fali da si mi ti više u životu i poslu…'', to je jedna od zadnjih poruka koje si mi poslala. Vidjele smo se poslije toga, a tad nisam ni pomislila da je to zadnji put. Dapače, bila si tako sretna, mirna, svoja, tako lijepa, opuštena, vesela. Smijale smo se kao i puno puta prije, komentirale kako nam treba neki podcast gdje mi prijateljice sjedimo i pričamo o svemu i smijemo se na sav glas jer bi sigurno to svi htjeli slušati. Nisam ni pomislila da je zadnji put, da se nećemo više vidjeti jer smo planirale da ćemo se češće viđati, otići opet na neki Čolićev koncert, u neki šoping u Austriju, wellness… sve ono za što smo uvijek mislile da ima još vremena. I trebalo je biti.
I onda si otišla. Ostavila si veliku prazninu koju nećemo ni pokušati popuniti. Da bi mi bilo lakše nositi se s tom razarajućom istinom, pokušavala sam se sjetiti nekih ružnih stvari i naših svađa. Rekoh sama sebi – 22 godine su za nama, bit će toga dosta. Jedva, ali jedva uspjela sam se sjetiti jedne situacije. Davno nekad, u našoj bivšoj zajedničkoj firmi, nešto me bilo naživciralo pa sam ti se požalia, a ti si rekla – Ne znam stvarno što bih ti rekla. I gledaj gdje smo sad- sad ja ne znam što bih rekla, a ja stvarno rijetko ostajem bez riječi.
I znaš šta, sad sam ljuta na tebe. Ljuta sam što si me prevarila jer si, kad je Bago otišao, rekla da ćemo opet zvati sve konobare Oliver, hraniti galebove i krasti vrtne patuljke i da ćemo sve opet sto puta prepričati. A nismo stigle.
A trebale smo još sto puta, ono kako smo planirale u penziji, naručiti mali makijato (ti s hladnim, ja s toplim) i smijati se kako Gulan preokreće očima tako da se može čuti zvuk, kako smo ljubomorne na Ines koja je jela više od svih nas zajedno i rodila blizance, a bila uvijek mršava. Pričati o tome kako je Marinela sređena čak i kad se ne sredi, a Janja nas sa „sad ću ti ja reć“ dovede u red i nas i sve koji sjede za okolnim stolovima jer kaže to najglasnije na svijetu.
Ipak, probat ću ne žaliti za onim što nismo stigle nego misliti na sve što smo imale.
Sjećam se, Čerina, dana kad si ušla u onu redakciju na Velesajmu, osmijeh od uha do uha, predivne oči i bijeli zubi. Šta triba? – to si pitala i počela graditi veliku novinarsku karijeru u kojoj si uvijek brinula za slabije i mislila svojom glavom.
„Nikad nisam mislila da ću biti novinarka, pa zato sam i studirala politologiju, a ne novinarstvo i počela raditi samo eto da imam neki posao i da mogu financirati studij“, tako si govorila. Ja nekako mislim da ti možda i nisi izabrala novinarstvo, ali je novinarstvo izabralo tebe i čvrsto te držalo sve do samog kraja. Tvoje cure iz Media servisa uvijek će se sjećati kako si učila naglaske imitirajući Milićku jer su ti rekli da Slavonci pravilno izgovaraju, kako smo ostajale na poslu nakon zadnjih vijesti da bismo smislile kako sutra biti još bolje, kako smo radile čak i televizijske vijesti, a od kadrova smo imali neku eu zastavu kako se lagano viori i neke kokoši u kokošinjcu. Sreća da je došla baš ptičja gripa pa su dobro došle.
Sjećat ćemo se intervjua, emisija, priloga, ali najviše smijeha i zajedništva koje nas je držalo sve dok se sve nije raspalo. Ali neću sad pričati o tome.
Sjećat ćemo se karaoka u firmi kad smo nepravedno izgubile iako smo sredile repera za pjesmu u kojoj se ne repa, ali i iduće godine kad smo zasluženo pobijedile i osvojile pehar koji nas je godinama poslije veselio. Sjećat ćemo se tvojih fora koje od smijeha nisi mogla ispričati do kraja, sjećat ćemo se tvog prsta koji bi podigla i kad si pričala nešto važno i kad su bile neke najveće gluposti.
Privatno ću se uvijek sjećati kako si me nazvala da dođem do kafića ispred kuće jer me želiš malo vidjeti trudnu. I onda smo pričale i pričale pa si mi rekla – ma znaš šta, trudna sam i ja, pa nisam te mogla pustiti da sama kroz to prolaziš. I onda nakon par godina opet nisi sama bila trudna. Jer smo mi uvijek, ma što bilo i ma gdje bile, bile tu jedna za drugu.
Ljuta sam što si otišla, ali sretna što sam te imala, što se imam čega sjećati. Da se poslužim tvojim riječima jer ne znam bolje. „Samo sam ti htjela reći da mi fali da si mi ti više u životu i poslu“. Fališ, Mila, ali gledat ćemo te uvijek u tvojoj djeci. Ono što ti obećavam – učinit ćemo sve da Kiki i Ema znaju kakvu su genijalnu ženu imali za mamu.
Zbogom, prijateljice."

Kolegica i prijateljica Nataša Božić Šarić s Milom je provela godine rada na emisiji Točka na tjedan. Njezin govor prenosimo u cijelosti: "Teško je danas biti na ovome mjestu. Teško je eufemizam, nepodnošljivo je do razine fizičke boli, boli me svaki atom u tijelu jer moram povodom Milinog odlaska govoriti baš ovdje, u velikoj svečanoj dvorani Hrvatskog novinarskog društva gdje smo zajedno doživjele neke od svojih najsretnijih profesionalnih i životnih trenutaka. Ovdje je prije manje od godinu dana Mila cvjetala od sreće a ja od ponosa gledajući je kako pred kolegama i svojom obitelji dobiva zasluženu Zagorku, godišnju nagradu novinarske struke za fantastičan i važan intervju s europskom tužiteljicom Laurom Koveši. Bila sam baš ponosna i potresena dok je u kratkom govoru zahvale tako precizno secirala što nam je važno u novinarstvu danas i za što se trebamo boriti unatoč svim nevoljama koje su nam za vratom.

Za ovom govornicom smo se smjenjivale prije nepuna dva mjeseca na panelu posvećenom ženama u novinarstvu. Ona - voditeljica projekta “Zagorka povezuje” dala mi je riječ da moderiram razgovor s desetak naših mladih kolegica. Ona ih je odabrala među brojnima koje su se javile i spojila s nas desetak, kako da to lijepo kažem, iskusnih i u redakcijama prekaljenih kolegica.

Bilo je upravo dirljivo gledati je kako sva ponosna sluša i komentira s Ivanom Dragičević i Majom Sever u zadnjem redu koliko su pametne, dobre, kako sve kuže, s koliko entuzijazma ali i nogu čvrsto na zemlji kreću u ovu našu tešku profesiju, govore otvoreno i bez zadrške o problemima s kojima se susreću na početku svoje karijere.

 Taj dan je baš blistala. Mila je ta posebna energija, znate ono - uđe u prostoriju i ne može ostati nezamijećena. Njen široki osmijeh jednostavno obasja prostor u radijusu par metara oko nje i šta god radiš digneš pogled i malo odahneš, aha - Mila je tu. Kakav god da je problem - sad će biti lakše. Taj dan dok su se predstavljale naše mlade Zagore - Mila je baš tako "milinski" blistala. Meni je nekako utješno u ovim groznim vremenima znati da je tih zadnjih mjeseci među nama Mila bila sretnija i ispunjenija nego ikada prije u ovih sedam godina koliko smo se intenzivno družile.

I sama sam se nekidan - kad je N1 objavio svoj IN Memoriam - začudila kako je zapravo malo vremena prošlo otkako je Mila na velika vrata došla u tu redakciju i moj život. Samo sedam godina, a čini mi se kao njih sedamdeset. Toliko toga smo prošle zajedno kroz tu našu Točku na tjedan, toliko je donijela ideja, mudrosti, projekata, važnih priča i intervjua a prije svega ljubavi za novinarstvo, za ljude koje se njime bave - posebno žene, kolegice - ali i za ljude kojima se novinarstvo bavi. Za one nepravedno gurnute na marginu društva, za one ranjive, za one iskorištavane, za one hrabre koji su spremni boriti se protiv kriminala, korupcije, nepravilnosti. U nizu reakcija na njen prerani odlazak posebno me dirnula ona kolegice iz Jutarnjeg lista Lade Novak Starčević - koja je napisala kako Milu uopće nije poznavala dok joj se jedan dan nije javila porukom na fejsu, pohvalila njen serijal Reci i obavijestila ju da ju je prijavila za novinarsku nagradu HND-a. To je baš Mila. Strasna novinarka koja je prepoznavala iste takve, poticala ih i gurala naprijed.

 Već sam jednom iscijedila dušu pišući o Mili i njenom načinu življenja. Mila je sa sobom u novinarstvu i životu nosila rješenja teških i kompliciranih situacija, nosila je inovacije i napredak u profesiju. Jedan njen prijatelj Amerikanac napisao je da je - globalna trendseterica u novinarskoj struci - da, baš tako.

Dajte samo da Vam nabrojim tek par stvari kojima se bavila u trenutku kad je tako neshvatljivo zaustavljena u koraku i snu. Vodila je već spomenuti projekt Sindikata novinara Hrvatske “Zagorka povezuje” usmjeren na međugeneracijsko upoznavanje, suradnju i jačanje žena u novinarstvu. Bila je regionalni koordinator za Hrvatsku velikog projekta “Žene u medijima” u sklopu kojega je provedeno prvo veliko istraživanje o seksualnom nasilju nad novinarkama. Mila je bila do srži potresena rezultatima tog istraživanja koje je pokazalo da je svaka druga žena, ispitanica - doživjela neki oblik uznemiravanja ili zlostavljanja na poslu i da nema zapravo nikakvih efikasnih mehanizama za njihovu zaštitu. Mila je za regionalnu mrežu istraživačkih novinara BIRN pisala veliku priču o EPPO-u. Sudjelovala je u ESF projektu Sindikata novinara Hrvatske za jačanje znanja o radnim pravima novinara. Bila je dopredsjednica i motor pokretač Udruge Hrvatskih fullbrightovaca...

Umoriš se samo dok nabrojiš sve to čime se s tako puno vedrine i vjere bavila a uz sve to, bila je najposebnija i najpredanija majka koju sam poznavala. Većina nas ima svoj posao s jedne - i svoju obitelj s druge strane. Kod Mile je to bilo isprepleteno, posao bismo obavile najefikasnije što možemo a veliki dio našeg zajedničkog vremena bio je upravo razgovor o našim obiteljima, djeci, supruzima, roditeljima. Ispreplele smo se Mila i ja u ovih sedam godina u taj pojam TNT koji će zauvijek obilježiti naše živote. Za nas dvije - TNT je bio vjera da novinarstvo ima smisla samo ako je izvrsno, posvećeno ljudima, pošteno i hrabro, pa šta košta da košta.

Kad danas čujem “neke pametnjakoviće” po panelima i redakcijama koji objašnjavaju kako će AI zamijeniti novinare, preokrenem očima i odmahnem rukom. Kakva glupost. AI možda može zamijeniti takve, generičke likove koji se štancaju posvuda, one koji podcjenjuju čovjeka pa ljudima misle prodavati kao novinarstvo blazirane rečenice sa zaboravljene tri chatGPT točkice na kraju...Koji vražji AI će nazvati očajan čovjek da mu pred sebe istrese dušu, da mu kaže informacije koje ga mogu koštati posla, ili zdravlja? Od kojeg AI će onaj koji ne zna kud da se okrene u svojoj nesreći i nevolji, u nepravdi koja ga je snašla - tražiti pomoć, utjehu, ljudsku sućuti i olakšanje? Kojem ćete AI-ju dojaviti važnu informaciju znajući da ju dostavljate onome tko zna zašto je važna i što će dalje s njom?

Milin telefon zvonio je neprestano. Ljudi su u njoj prepoznali ono što je osnovna, temeljna i nezamjenjiva karakteristika svakog dobrog i važnog novinara - to da je dobar čovjek. Mila je bila najbolji: čovjek i novinarka. Hvala ti Mila što si bila baš to. Tvoje te sestre nose dalje sa sobom. Taj smisao, taj tvoj način življenja, idealizam i humanizam - nismo i nećemo pokopati. Ideje i ljudi koji su ti bili važni - nisu i neće biti zaboravljeni nikada."

Na komemoraciji se od Mile oprostila i Maja Sever suradnica iz Sindikata novinara Hrvatske: "Mila moja, naša. Ne pristajem na ovo. Ne prihvaćam. Dolaziš mi svaki dan, svaku noć u snovima, u neznankama u gradu koje na sekundu podsjete na tebe,  preuzimaju tvoju kosu, tvoje nasmiješeno lice, u nekim skrivenim porukama na mrežama, u golubici koja mi u ranu zoru prilazi na ulici i s kojom onda porazgovaram par minuta. Dolaziš mi kad ne znam kako se suočiti i što dalje, u onoj navici – pipsnut ću Milu, ona će me smiriti, ona zna što dalje. Vodiš me u ovim teškim danima nakon tog prokletog utorka. Osjećam taj stisak ruke u kolima hitne pomoći. „Majo, što se događa“ pitala si me. Dobro je, Milice draga, sad su doktori tu, pričamo i bit će ok. I zaista smo u to vjerovale. Čvršći stisak i poljubac na rastanku. Vidimo se seko, dolazim čim te upišem na prijemu…

A Mila moja… svatko od nas ima neku priču, dio života s Milom. Zapravo stalno govorimo o sebi, što je nama Mila… jer ona je plovila kroz taj prekratki život hrabro, odvažno i smireno, uvijek spremna poslušati koju minutu naših problema, porazgovarati, i zato je  ostavila trag i ponešto za svakoga od nas.

Nježno i prepuno ljubavi prvenstveno za svoju obitelj. Među posljednjim fotografijama koje nam je poslala su fotografije Emice na maškarama „20 princeza i moja Wensday“ ponosna porukica jedne divne mame na početku dana. Dragi Ismare, Kiki i Ema,  Mila je i naše živote ispunila pričama o ljubavi prema vama, prema obitelji, obiteljskom životu i ne možemo zamisliti vašu bol. Ali baš onako kao je Mila uvijek imala i vremena i ljubavi i energije za svakog od nas, za naše probleme i djecu, tako je naša želja nastaviti biti s vama. Tek posljednjih godina naši su se putevi nekako približili. Do tada sam pratila njezin profesionalni put kao dio dobre ekipe s Media servisa, i onda N1 i TNT. Novinarstvo nije držanje mikrofona, i Mila je bila sigurno jedan od najboljih primjera onoga što bi novinarstvo trebalo biti. Njezino novinarstvo obilježavali su hrabrost, analitičnost, profesionalnost, empatija i snažan osjećaj za društvenu pravdu. Nikad na prvu, nikad agresivno, nego uvijek pametno, pripremljeno i mirno. I bez odustajanja.

I u tom prekratkom radnom vijeku posljednjih smo dana u brojnim oproštajima vidjeli koliko je dubok i značajan trag ostavila. Jer Mila je bila hrabra, znala je i voljela svoj posao, ali pritom nikad nije zaboravila biti čovjek, uvijek za suradnju, pomoć kolegicam i kolegama, uvijek za neku otvorenu raspravu i ono što je baš jako obilježava – uvijek u potrazi i pronalasku nekog riješenja.

Na žalost danas mediji nisu mjesto za takve ljude, za principijelne, hrabre i profesionalne, i zbog toga je Mila odlučila i dio svoj energije posvetiti i borbi za zaštitu profesionalnih i radnih prava novinara i novinarki. I u to je radila tako dobro. Mirno, pametno, s vizijom i napravila je toliko dobrih i velikih stvari. Jer znala je koji su pravi problemi, znala je razgovarati s ljudima. Meni je bila sidro, pamet, mudrost. Toliko puta smo razgovarale, planirale, ja bih se raspršila na sve strane, a onda bi Mila samo smireno izvukla najbolju nit, ideju i nastavila graditi priču. “Mila, je li sve pod kontrolom, znaš li ti što trebamo raditi??” – toliko puta sam je pitala ili poslala poruku. I uvijek je odgovor bio – ništa ti ne brini. S Milom je bilo lako ne brinuti. Jer ona je imala stvari pod kontrolom - pošteno, pravedno i odgovorno. I rekla bih uvijek toliko ljudski i nekako mirno,  nježno. Mila je znala što radimo.

Bol obitelji ne možemo zamisliti, a voljela bih da znate da je gubitak za cijelu novinarsku zajednicu, ali i ovo naše društvo -  ogroman. I zato se ovih dana toliki prisjećaju susreta i suradnje, svog dijela života s Milom, ali  proteklih dana čitali smo i slušali i ljude koji je nisu upoznali, ali su za njom plakali, jer Mila je i svojim radom pokazala kakva poštena, hrabra, odvažna žena bila.

Mila je bila glas one prave profesije u kojoj je novinar obrazovan, elokventan, empatican, usmjeren na javno dobro. Njena predanost borbi za ženska prava, za glas onih koji ga nemaju, koji trpe nepravdu prepoznali su mnogi.

Mila moja, pokušat ćemo govoriti i raditi sve ono što ti je bilo važno, čuvati uspomenu na tvoj rad i tvoj trag u društvu i ostati uvijek uz tvoje najdraže, biti pomoć i podrška obitelji i zajedno nastaviti tvoj put." rekla je Sever.

Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko rekao je da je smrt Mile Moralić „pretužna i nepravedna“ te da je njezin odlazak veliki gubitak za novinarsku zajednicu i društvo. "Mila je bila odvažna. U svom kratkom životu podsjetila nas je na ono najvažnije što novinarstvo jest – uvijek biti na strani slabih i uvijek protiv moćnika“, rekao je Zovko.

Podsjetio je i da je Moralić 2025. godine primila nagradu HND-a za najbolju televizijsku novinarku te naglasio da će ostati zapamćena kao kolegica koja je pokazivala solidarnost, empatiju i profesionalnost.

Na komemoraciji je govorio i Milin suprug Ismar Moralić koji je u emotivnom obraćanju govorio o njezinoj hrabrosti, snazi i privrženosti obitelji i prijateljima. Obratio se i njezinim kolegicama i prijateljicama te ih zamolio da, kada im bude teško, pomisle na Milu i njezinu odvažnost. Poručio je da se prisjete načina na koji se nosila sa životom i izazovima te da u tim trenucima pronađu snagu upravo u njezinoj hrabrosti i energiji.

Mila Moralić, rođena 1981. u Splitu, bila je novinarka specijalizirana za unutarnju i vanjsku politiku, poznata po istraživačkom radu, borbi protiv korupcije i društvenih nepravdi te zauzimanju za prava novinara, osobito žena u profesiji. Novinarsku karijeru započela je na Media Servisu, a potom je šest godina radila na N1 televiziji kao reporterka, urednica Dnevnika te urednica i voditeljica političkog magazina „Točka na tjedan“, radila je na projektima Sindikata novinara Hrvatske.