EN
Deset dana prije odlaska Goga mi je poslala pjesmu Maje Klarić „Ispiranje“.
Odbaciti tugu
značilo bi zbaciti sa sebe zimu.
Biti vječno budan i željeti da je uvijek
dobro, da je uvijek toplo, da je uvijek
sve spremno za pokret.
Zima urasta u tebe kao nokat,
a ti bi da je stalno proljeće, stalno nešto između,
rast, ali nikad do ploda, pupoljak nikada
cvijet. No, život tako ne funkcionira.
On ima četiri godišnja doba i cvijet će
se prije ili poslije pojaviti pa nestati.
I kako očekivati da ćeš ikad doista biti budan
ako nisi odspavao zimski san, ako se nisi sav stisnuo
da to preživiš?
Nemogućnost povratka u bilo koje prethodno doba
plaši te. Strepiš od tog ciklusa koji se ponavlja.
Smeta ti što se to događa neovisno o tebi,
što se mnogo toga, neovisno o tebi, zbiva.
Valja prigrliti sve oluje i uragane, jer što bi te
pročistilo da nema lavina spadina nagomilanih dana,
da nema bujice tuge, što bi sa tebe ispralo čestice
prljavštine skorene u blato.
Proljeće će doći, iako nisi za njega spreman,
ali na uzoranome će tlu nicati
manje korova.
15. veljače, link na you tube kanal Poetski tren. Kao i toliko puta prije, Goga je dijelila umjetnost, tiho, bez potrebe da se nameće, samo poruka i poezija. Često smo surađivale na HRT-u , ali o Gordani Kovačić nikada nisi mogao znati sve. Uvijek je postojalo još nešto: neka nova priča koju pokreće, dijeli, surađuje, nova ideja kako promjeniti stvari u HRT-u, ili samo sudjelovanje u nekoj divnoj priči o glazbi. Govoreći o projektu Poetski tren govorila je o spoju četiri umjetnosti: poezije, glazbe, vizualne umjetnosti i govorne interpretacije o tome kako stihovi dobivaju novi život kroz glas i zvuk, kroz pažljivo odabrane slike i fotografije, kroz suradnje s glazbenicima, umjetnicima i fotografima. A zapravo je govorila o sebi i svojem životu, istkanom od toliko različitosti, interesa, dobrih i poštenih ideja i ciljeva.
Nikada se nije gurala u prvi plan, ona je pokretala i povezivala. Upravo takva je bila i na poslu. U potpunosti posvećena govoru, glasu i vrijednostima koje našu kuću čine drugačijom, rekla bih i vrjednijom. I upravo zato, nikada se nije bojala reći da nešto nije dobro. Borila se za poštenije uvjete rada, za uvažavanje znanja i profesionalnosti, za dostojanstvo posla kojim se bavimo. Njezina upornost, ali prije svega poštenje, mnogima su bili primjer.
Nepravda ju je znala slomiti jer je svijet osjećala duboko i osobno, ali nikada nije ostajala po strani. Uvijek je nalazila snagu da postavlja pitanja, bori se za svoja prava i prava svojih kolegica i kolega, za poštivanje profesije. Kao da je vjerovala da se svijet mijenja malim, upornim koracima, bez odustajanja.
I danas mi se čini da je u toj posljednjoj pjesmi koju je poslala sažela i vlastiti pogled na život. Prihvaćanje ciklusa, prolaznosti, oluja koje čiste, tuge koja mora proći da bi došlo nešto novo. Kao da nas je tiho pripremala na ono što nismo željeli razumjeti, niti prihvatiti.
Proljeće će doći, iako nisi za njega spreman,
ali na uzoranome će tlu nicati manje korova.
I svijet nakon Goge ostaje ljepše mjesto jer ga je svojom snagom, ljubavlju i predanošću činila ljepšim, a svojim borbama pravednijim.
Ostaje njezin glas, način na koji je slušala i govorila, pažljivo i s poštovanjem prema riječi, sjećanje na ljubav prema pravdi i hrabrosti koju je budila u drugima.
Na nama je da je se takvu sjećamo, nastavimo s njezinim bitkama, ali i da slušamo poeziju koju nam je čitala svojim toplim, prepoznatljivim glasom i da ne zaboravimo koliko je vjerovala da umjetnost može mijenjati ljude i svijet.
Gogec, ostavljaš nas tužne jer ostajemo bez jedne hrabre, poštene i lijepe duše, ali hvala što si nas učila ljepoti i hrabrosti.
