EN
Ideja je bila izbjeći standardnu konferenciju na kojima vrtimo priču o problemima u novinarstvu. Ideja Zagorki je jednostavna – u stvarnom životu, stvarno dati podršku kolegicama, poslušati ih i biti tu. I zato smo se dogovorile da na konferenciji “Zagorka povezuje” mlade kolegice govore, a mi, mentorice, slušamo. Nakon formalnog otvaranja i upoznavanja, one su krenule…
Cure koje su iz Osijeka krenule busom u pet ujutro. Djevojka koja je prva u obitelji koja ide na studij i nisu baš svi bili sretni kad je odabrala novinarstvo. Jedna od njih od petog razreda zna da će biti novinarka. Pametne mlade žene koje znaju zbog čega je novinarstvo važno.
Jedna od njih priča kako se od prvog dana borila u redakcijama – prvo je bila premlada za politiku, uz to je žena. Onda je odlučila u kulturu, ali je opet bila premlada jer nema dovoljno iskustva i “ne zna” što je dobra glazba. Uz to je žena. Zapravo, nije mogla pronaći prostor za rad u redakcijama pa je odlučila sama stvoriti svoj prostor i piše blog.
Nama se jednostavno ne daju prilike, kažu ove mlade žene. Kada ti netko da priliku, to znači da ti vjeruje. Povjerenje je ključno. Danas rijetko postoji redakcija u kojoj će urednik ili glavna urednica reći: „Imaš tri dana za ovu temu. Vjerujem ti. Pomoći ćemo ti sa sugovornicima, ali želim da dio toga pronađeš sama.“
I kada uspiju izaći iz redakcije na teren, moraju postaviti iz osam različitih sektora. To političari vrlo često iskoriste I patroniziranjem umanjuju njihovu ozbiljnost i autoritet. Odlazimo na teren s osjećajem da nemamo pravo na pogrešku, kažu ove mlade novinarke. Ako uopće izađu na teren, jer većina je zapela u pukom ispunjavanju forme: prepisivanju agencija, ubacivanju naslova i fotografija. A sve one mogu puno više. Uostalom, kažu, nisu završavale škole za pretipkavanje, to nije bit novinarstva.
Na nama je da ih poslušamo i damo im prostora da se razvijaju, novinarski napreduju i izbore ravnopravno mjesto u redakciji.
„Mi trebamo da nam date povjerenje, da nas netko ohrabri, pomogne, usmjeri. Toga nema u redakcijama“, objašnjava jedna od govornica i dodaje: „Zagorke nam nude upravo to. Vi u nas imate povjerenja.“ Lijepo je čuti riječi kolegice: „ kad vidim da je nešto krivo i kad krene: ti si mlada.. ja sam već sada svima počela u redakcijama govoriti - meni je tako rekla Mirjana Rakić – i onda stane.”
„Jednostavno, doći će dan kada će mnogi otići u neke druge poslove, a meni je to žao. Jer ovo stvarno volim. Volim ovaj posao i ljude s kojima radim. Da ga volim barem malo manje, vjerojatno danas ne bih bila ovdje.“ zaključuje jedna od njih.
Slušam ih i razmišljam kako ih zapravo rijetko slušamo. U redakcijama nema stvarnog interesa za sustavno mentoriranje u novinarstvu, ali ni svijesti o tome koliko smo sretni što ovakve pametne, hrabre i posvećene mlade žene uopće žele raditi ovaj posao.
Najviše me prati rečenica jedne od sudionica: „Zagorka bi bila ponosna na vas.“ Ne znam bi li bila, ali znam da barem pokušavamo slušati ove mlade, pametne žene i novinarke. Okupile smo se u Novinarskom domu, ili bolje rečeno, Zagorka nas je povezala I zato što, unatoč svemu, toliko volimo novinarstvo.
Mislim da smo mi mentorice od mladih kolegica na ovom susretu naučile i saznale puno više nego što smo očekivale. One su nas podsjetile zašto smo uopće ušle u ovaj posao, što on znači i koliko je važno ne odustati od njegovih temeljnih vrijednosti.
Zagorke nastavljaju dalje nastavljaju graditi mrežu podrške, povjerenja i solidarnosti. Jer ako im sustav ne otvara vrata, mi ćemo barem biti tu da ih držimo otvorenima.
