EN
U novoj epizodi Sindikalnog megafona gostovala je odvjetnica Vesna Alaburić, jedna od najistaknutijih stručnjakinja za medijsko pravo u Hrvatskoj, koja je govorila o svom profesionalnom putu, razvoju medijskog prava, stanju pravosuđa te položaju novinara danas.
Svoj ulazak u medijsko pravo opisuje kao splet okolnosti, a ne svjesnu odluku. Nakon studija politologije i prava zaposlila se u Ministarstvu informiranja, gdje je sudjelovala u izradi prvog Zakona o javnom informiranju početkom 1980-ih. Upravo su političke okolnosti početkom 1990-ih dodatno usmjerile njezin rad, jer tadašnja vlast nije bila sklona medijima i slobodi izražavanja. U tom razdoblju vodili su se brojni sudski postupci protiv novinara i nakladnika, pa Alaburić podsjeća: “Imali smo zaista tisuće sudskih sporova protiv novinara i nakladnika.” Ipak, naglašava da su sudovi u velikoj mjeri uspjeli zadržati profesionalnu neovisnost i nisu se dali politički instrumentalizirati.
U usporedbi s devedesetima, današnja situacija u medijskom pravu znatno je bolja. Suci i odvjetnici su educiraniji, a novinari oprezniji i profesionalniji u svom radu. “Nema nikakve dileme da su naši suci puno educiraniji nego što su bili devedesetih,” ističe Alaburić , dodajući da su europski standardi značajno utjecali na razvoj pravne prakse. Ipak, problemi i dalje postoje, osobito u kaznenom zakonodavstvu, gdje, prema njezinim riječima, nikada nije postojala stvarna politička volja da se dekriminaliziraju djela protiv časti i ugleda.
Poseban izazov danas predstavljaju društvene mreže. Pravo, smatra Alaburić, jednostavno ne uspijeva pratiti brzinu tehnoloških promjena: “Pravo kaska za stvarnošću.” Proces identificiranja počinitelja i sankcioniranja spor je i često neučinkovit, a pokušaji regulacije nose rizik ograničavanja slobode izražavanja. Zbog toga tužbe vidi kao krajnju mjeru, rezerviranu za ozbiljne prijetnje.
Govoreći o medijskoj sceni, primjećuje veliku razliku između generacija. Dok starije generacije prate medije sustavno, mlađi informacije dobivaju putem algoritama i društvenih mreža, što ograničava širu informiranost. “Oni putem algoritama dobivaju selektirane informacije,” napominje , upozoravajući da se tako gubi mogućnost slučajnog otkrivanja novih tema i znanja.
Mladi novinari, prema njezinu iskustvu, imaju potencijala i kvalitete, ali ključnim smatra njihovu međusobnu solidarnost i organiziranje. “Ako si sam, zapravo si ranjiv i nemoćan, ali ako podržite jedne druge, zapravo ste velika sila,” poručuje . Ipak, ističe da mnogi važnost sindikata shvate tek kada se suoče s problemima u karijeri.
Kada je riječ o pravosuđu, nakon iskustva rada u Haagu čak ima pozitivnije mišljenje o hrvatskom sustavu. Kritična je prema međunarodnim sudovima, gdje suci često nemaju dovoljno razumijevanja za lokalni kontekst: “To je velika nepravda da vam sudi netko tko vas zapravo ne može do kraja razumjeti.” Također upozorava na dugotrajnost postupaka pred Europskim sudom za ljudska prava, gdje pravda često dolazi prekasno da bi imala konkretnu korist za pojedinca.
Nezaobilazna tema bio je i politički utjecaj na pravosuđe, osobito kod imenovanja sudaca. Takvu praksu vidi kao štetnu i neopravdanu, jer narušava povjerenje u institucije i ostavlja dojam političke kontrole nad sudovima.
Unatoč svemu, Alaburić ostaje optimistična. Smatra da hrvatsko društvo i institucije nisu toliko loši kako se često prikazuju, ali naglašava važnost aktivnog angažmana i solidarnosti. “Mislim da mi uopće nismo toliko loši koliko pričamo sami o sebi da smo loši,” zaključuje , dodajući da je ključno da se građani i novinari zajedno bore protiv nepravde i jasno artikuliraju svoje stavove.
