Na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, prisjećamo se Vukovara, njegove herojske obrane, stradanja njegovih stanovnika i svih onih koji su u najtežim danima ostali uz svoj grad. Sjećamo se branitelja, ubijenih i nestalih, civila koji su mjesecima živjeli pod granatama, obitelji koje su izgubile svoje najmilije i svih onih koji su morali napustiti svoje domove, sjećamo se Škabrnje, njezinih žrtava i svih ljudi čiji su životi zauvijek obilježeni ratom.
Vukovar je 1991. godine bio grad koji se borio za opstanak, ali i grad iz kojeg su, unatoč opsadi, razaranju i gotovo nemogućim uvjetima, svakodnevno stizale informacije o strahotama koje su se događale. Dok su njegovi stanovnici živjeli u podrumima i skloništima, a branitelji pružali otpor, novinari i medijski radnici nastojali su hrvatskoj i svjetskoj javnosti prenijeti istinu o stradanju grada i njegovih ljudi, svjesni da svaki njihov izvještaj može biti posljednji.
Nikada nećemo zaboraviti kolegice i kolege koji su u najtežim okolnostima ostali vjerni svojem poslu i koji su znali koliko je važno da se čuje glas opkoljenog grada, zabilježe patnje njegovih stanovnika i da svijet zna što se događa. Njihova hrabrost i profesionalnost ostaju trajno svjedočanstvo o važnosti novinarstva, a neki su za svoju predanost istini platili životom.
Među njima posebno mjesto pripada Siniši Glavaševiću, novinaru čiji je glas postao simbol hrabrosti, odgovornosti i profesionalne predanosti novinara.
Siniša Glavašević (1960. – 1991.), novinar Radio Vukovara, Hrvatskog radija i Hrvatske televizije, gotovo je iz sata u sat izvještavao iz opkoljenog grada. Njegovi izvještaji trajno svjedoče o herojskoj obrani Vukovara, stradanju njegovih stanovnika i posljednjim danima grada, ali i o snazi novinarstva i čovjeku koji je znao da je njegova dužnost ostati, izvještavati i govoriti istinu.
Zajedno sa snimateljem Branimirom Polovinom ostao je na radnom mjestu sve do pada Vukovara, a u noći s 19. na 20. studenoga 1991. odveden je iz vukovarske bolnice. Ubijen je na Ovčari, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice 1997. godine. Imao je 31 godinu.
U podrumu, između javljanja i vijesti o razaranju grada, pisao je priče o ljudima, djetinjstvu, ljubavi, prijateljstvu i vrijednostima koje ni rat nije mogao uništiti.
Naš kolega, novinar i književnik Mladen Kušec, razgovarao je sa Sinišom Glavaševićem telefonom tijekom posljednjih dana opsade, a u svojem zapisu o nastanku zbirke Priče iz Vukovara prisjetio se njihova razgovora od 10. studenoga 1991. godine. Siniša ga je, kao i mnogo puta prije, zamolio da kao novinar i književnik učini sve što može za Vukovarce i Vukovar, a onda ga je iznenadio jednom osobnom molbom.
„Mladene, u razrušenom Vukovaru nešto sam, uz novinska izvješća, napisao i za svoju dušu i za dušu Vukovara.“
Zamolio ga je da pročita njegove priče i kaže mu vrijede li još kome osim njemu i njegovu gradu, a već 12. studenoga faksom su počele su stizati Sinišine priče, poslane iz podruma vukovarske bolnice. Matica hrvatska objavila je Priče iz Vukovara 1992. godine, a one su postale trajno svjedočanstvo njegove ljubavi prema ljudima i gradu, ali i njegove iznimne sposobnosti da usred najstrašnijeg razaranja pronađe riječi koje govore o ljudskosti, solidarnosti i nadi.
Među njima je i Priča o gradu, tekst koji nas prati sve ove godine i čije značenje daleko nadilazi sjećanje na rat.
Priča o gradu, Siniša Glavašević:
"Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi."
U posljednjem izvještaju za HRT Siniša Glavašević još je jednom svjedočio o stradanju Vukovara i njegovih stanovnika, o ranjenicima u bolnici i djeci koja su stradavala od granata. „Breme takvih slučajeva civilizacija nije u stanju podnijeti“, rekao je opisujući stradanje djece, a završio je riječima: „Nadajmo se da je mukama po Vukovaru kraj.“
Poslušajte posljednji izvještaj Siniše Glavaševića iz Vukovara za HRT:
Sinišin je glas nakon toga utihnuo, ali 35 godina poslije i dalje odzvanja podsjećajući nas da novinarstvo nije samo posao nego i odgovornost prema ljudima, istini i javnosti.
Siniša Glavašević i njegovi kolege ostali su na svojim radnim mjestima kada je to značilo izložiti se najvećoj opasnosti, a njihova profesionalnost i hrabrost trajna su obveza svima nama.
Danas, na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, odajemo počast svim žrtvama, braniteljima i civilima, ali i novinarima i medijskim radnicima koji su svjedočili o stradanju grada i njegovih ljudi, čuvajući istinu čak i onda kada nisu mogli sačuvati vlastite živote.
Sjećamo se Vukovara, njegovih ljudi i svih glasova koji su nam o njemu govorili dok su mogli, a koji nas i danas podsjećaju koliko je važno da istina nikada ne utihne.