22. studenoga 2026. 6 Minute čitanja

Zagorke krenule u škole: O novinarstvu, povjerenju u medije i važnosti postavljanja pitanja

Nicole Vojak Štoković/SNH

Autor članka

Novinarke okupljene u mrežu podrške Zagorka povezuje krenule su u srednje škole! Na susretima s učenicima razgovarat će o novinarstvu, medijima, informacijama kojima vjeruju, ali i o tome zašto je važno postavljati pitanja, kritički razmišljati i razumjeti kako nastaju vijesti. Prva postaja bila je Prva sušačka hrvatska gimnazija u Rijeci, a u školske klupe stigle su Andreja Oreč, Nicole Vojak Štoković i Maja Sever.

Nakon upoznavanja i srdačnog dočeka, našle su se pred punim razredom srednjoškolaca. Idjeja ovog novog projekta Sindikata novinara Hrvatske je razgovarati, ne držati klasično predavanje, nego otvoreno razgovarati o tome kako se mladi informiraju, što ih zanima, zašto neki izbjegavaju vijesti, kako razlikovati činjenice od manipulacija i što zapravo znači biti odgovorna novinarka. U Sušačkoj gimnaziji razgovarale su i o novinarskoj etici, dilemama s kojima se svakodnevno susreću, ali i o budućnosti medija.

Nicole Vojak Štoković nakon susreta napisala je osobni pogled na prvi posjet Zagorki školama. Njezin tekst donosi baš dobru sliku ovog prvog susreta s učenicima i učenicamna sve do razgovora koji su se nastavili i nakon školskog zvona. Zato ga prenosimo u cijelosti.

Nicole Vojak Štoković: Zagorke u Prvoj sušačkoj gimnaziji

Zvijezde su se posložile već kod parkinga. Našla sam besplatno mjesto, i to blizu škole, što sam shvatila kao znak da će dan biti dobar. Sve uzbrdo, kako to obično u Rijeci biva. Grad koji teče, a mi protiv struje, sve dok nismo stigle. Na vrhu Prva sušačka gimnazija, velebno zdanje. Drvene dveri, volte i još stepenica. U zbornici nas je dočekala stara razredna fotografija iz vremena između dva svjetska rata. Na njoj sami muškarci, ozbiljni, sređeni, iz vremena kad su školske klupe bile rezervirane samo za njih. A sad smo tu bile mi, tri Zagorke.

Predstavile smo se kratko, koliko stane u tih par minuta, pred dvadeset i četiri para očiju onih kojima ostaje sutrašnji svijet.

Pitanja su bila o tome kako se informiraju, što prate, kome vjeruju. Razred se brzo podijelio. Jedni su znali puno o političkoj sceni i promjenama u društvu, kod nas i u svijetu, i o tome govorili sigurno. Drugi su iskreno rekli da ih vijesti ne zanimaju, jer u njima ima previše negativnog. A onda smo pitale: gdje biste se informirali kad bi se dogodila neka opasnost, nepogoda, nešto što ugrožava vas i vaše? „Preko vijesti!“, odgovor je bio jednoglasan.

Maja je razredu donijela teren: kako se tema prati od prve dojave, kako se informacija provjerava i kako se izvještava. Tu su stigla i najteža pitanja o temama o kojima mediji moraju pisati pažljivo i odgovorno, jer pogrešna rečenica može nauditi. Andreja ih je zatim dovela u televizijsku redakciju gdje se vijesti provjeravaju prije objave, u uključenja uživo, nagle promjene, dinamičnost u kojoj moraš ostati smiren i biti spreman na sve. Dovela ih je pred sugovornike iz kojih je teško izvući cjelovit odgovor. I rekla im što je kod pitanja važno.

I onda smo stigle do toga koja su pitanja primjerena. Koliko ona i kome štete. Razmišljamo li o tome? Da, svaki dan.

Objasnile smo kome su novinari odgovorni, ali i što sve možeš proći kad nešto preneseš zvukom, slikom, slovom na papiru. Iz perspektive lokalnog medija teško je objasniti kako izvještavati o ljudima koje ćeš odmah nakon programa sresti na ulici ili u trgovini. Kako je postaviti kritičko pitanje nekomu čiju obitelj poznaješ, bez obzira na to koju funkciju ima. Usporedile smo to s nacionalnim medijima. Udaljenost je veća, dilema je ista.

Upravo je to pitanje učenike zaokupilo najviše. Treba li novinar misliti na obitelj i bližnje osobe o kojoj izvještava? Do koje mjere? Nismo im dale jednostavan odgovor. Nema jednostavnog odgovora. Iznova u glavi na svakoj takvoj temi kreće slična debata. Što da, što ne. Znamo sigurno ovo: novinari nisu nepogrešivi. Ljudi smo. Ali cilj je biti što bolji, priznati propuste, interno regulirati što se može, ispraviti, učiti, rasti. A u tome nam trebaju oni, mladi ljudi koji tek formiraju svoja mišljenja, koji će uskoro prvi put glasati, i koji nam mogu reći kada ih zanima što se događa oko njih, a kada ne.

Netko je pitao imaju li mediji budućnost u ovom digitalnom dobu. Pitanje koje i nas same muči. Neke redakcije otvoreno pozivaju svoju publiku da im pomogne da opstanu. Vjerojatno ćemo sve više prelaziti u digitalni svijet, neminovno je. Ali ono što se ne smije nikako promijeniti je kvaliteta sadržaja: provjerene činjenice, argumenti umjesto zaključaka na svoju ruku, i priča sagledana sa svih strana. Na to nam je, nažalost, ostalo premalo vremena.

Dio učenika uskoro će raditi intervjue s pročelnicom za školstvo, gradonačelnicom i ravnateljicom. Njima smo dale tri savjeta. Prvi: znajte kome se obraćate. Vaša publika nisu samo sugovornici, nego i svi oni koje ta tema najviše zanima. Drugi: dobro se pripremite, ali slušajte, jer se najbolje (pot)pitanje često rodi na licu mjesta. I treći: postavljati pitanja nije nepristojno. Pitanja su temelj novinarstva i aktivnog građanstva. Važno je znati kome ih postavljamo i biti spremni saslušati odgovor.

Istog dana mladi diljem Hrvatske štrajkali su upozoravajući na cijene stanovanja, troškove života, uvođenje vojnog roka… Budućnost na koju ne žele pristati. I u Puli, iz koje sam stigla. I u Rijeci, gdje smo bili zajedno. Dvije učenice stigle su na predavanje direktno s riječkih stepenica. Sjele su s nama u klupe. Ulica i učionica, transparent i pitanje. Dva načina, ista potreba: da ih netko čuje. Zvono je označilo kraj sata, ali ne i kraj pitanja. Ni njihovih, ni naših.

Iz crtica života izdvojit ću kako je kolegicama pukla guma na povratku. Možda je to najbolja slika cijelog dana. Na putu uvijek postoji rupa u kojoj zapnemo – i mi koji vijest prenosimo, i oni koji nas slušaju, gledaju, čitaju. Na dobrom smo putu ako tu rupu vidimo zajedno i o njoj razgovaramo.

Otišle smo u Rijeku objasniti djeci kako nastaje vijest. Vratile smo se s nečim vrjednijim: s uvidom u to kako mladi danas razmišljaju, čemu vjeruju, gdje se dijele, što od nas očekuju. Bilo je poučno. I nadam se, obostrano.

Naša mala turneja tek je počela

Susret u Rijeci prvi je u nizu školskih razgovora koje Sindikat novinara Hrvatske organizira u sklopu projekta „Novinarstvo kao temelj medijske pismenosti“, uz potporu Agencije za elektroničke medije. Projekt provodimo u suradnji s profesoricama koje predaju predmet Škola i zajednica (ŠiZ), a ideja je jednostavna: povezati iskusne i mlade novinarke s učenicima i kroz otvorene razgovore približiti im profesionalno novinarstvo, važnost provjeravanja informacija i kritičkog promišljanja medijskih sadržaja.

Iako je projektom prvotno bilo predviđeno obići nekoliko srednjih škola, interes je daleko nadmašio naša očekivanja. Javilo nam se mnogo više škola nego što smo planirale, što nas posebno veseli jer pokazuje koliko su ovakvi susreti potrebni i koliko su nastavnici zainteresirani za razgovor o medijima i novinarstvu.

Pred nama su novi susreti, novi gradovi i, nadamo se, mnogo dobrih pitanja. Veselimo se što naša mala turneja počinje, a nakon Rijeke možemo reći samo jedno: počela je sjajno!

Povezane vijesti