EN
Na profilima društvenih mreža Sindikata novinara Hrvatske objavili smo kratki video u kojem sam pozvala da zapratite našu novu platformu Žene u medijima i pogledate rezultate istraživanja koji pokazuju poraznu činjenicu: svaka druga kolegica u medijima bila je izložena seksualnom nasilju ili uznemiravanju.
I ponovo je uslijedila lavina primitivizma, uvreda, ruganja i mržnje, uglavnom upakiranih u standardnu formu internetskog junaštva iza čudnih profila. Ponekad kada vrijeđanja prerastu u prijetnje prijavljujem, često uglavnom brišem, ne zbog sebe, nego zbog svojih najbližih koji zaista ne trebaju čitati gadarije poput: „Nakaza.“, „Koja glupost i feminističko sranje“, „Jebeni DNovinari!!“, "Pogledaj se u ogledalo.“, „Dosta te je, dnovinarko.“
Znala sam se pitati tko su ti ljudi i kakav je to život kad imaju potrebe nepoznatoj osobi napisati „nakaza“, nekome tko govori o seksualnom uznemiravanju poručivati da je stoka i radovati se ponižavanju i ismijavanju drugih ljudi.
Što ih motivira i pokreće? Je li to frustracija, bijes, osjećaj nemoći, potreba za pažnjom ili jednostavno uvjerenje da je javni prostor njihovo privatno smetlište u koje mogu istresti sve što nose u sebi? Iskreno, već me dugo to zapravo više ne zanima. Ne zato što je svejedno, nego zato što su odgovori manje važni od posljedica. A posljedice su ozbiljne. Kada govor mržnje postane svakodnevica, vrijeđanje žena postane folklor, nasilje relativizira, a ponižavanje normalizira onda ne govorimo više o „ružnim komentarima“, nego o društvenom problemu koji se sustavno hrani šutnjom. Ljudi često kažu: ma pusti komentare, to su samo budale na internetu. Nisu.
To su isti ljudi koji sjede pokraj nas u tramvaju, stoje iza nas u redu u trgovini, glasaju na izborima, odgajaju djecu, vode firme, donose odluke i oblikuju društvenu klimu. I ti komentari su ogledalo društva u kojem živimo.
Upravo smo se okupili u projektu Žene u medijima i odlučili se ozbiljno i dugoročno baviti se problemom uznemiravanja i nasilja. Ne zato da bismo glumile žrtve, nego zato da konačno kažemo dosta, jer je krajnje vrijeme da prestanemo tretirati seksualno uznemiravanje kao neugodnu fusnotu u životima žena koje se bave novinarstvom ili javno nastupaju. Jer nije normalno da svaka druga žena u medijima ima takvo iskustvo i nije normalno da se o tome šuti, ili ispisuju odvratne poruke mržnje i uvrede.
Ali neću se povući pred prostaklukom i galamom. Bez jakih i slobodnih novinarki nema kvalitetnog novinarstva i nema javne odgovornosti ni kontrole moći. Ovakvi komentari nisu razlog za povlačenje, nego dodatni dokaz zašto ovaj posao ima smisla i zašto naš projekt Žene u medijima ima smisla. Zato što je jednostavno potreban potreban u društvu u kojem tako lako ispisuju riječi stoko i nakazo.
Cilj našeg projekta Žene u medijima nije je još jedna kampanja koja će trajati nekoliko tjedana pa nestati iz javnog prostora, nego dokaz da problem postoji i nije riječ o izoliranim slučajevima ili tek osobni dojam nekoliko glasnih žena. Riječ je o strukturalnom problemu.
Podsjetit ću da je upitnik u istraživanju Žene u medijima ispunilo je 606 žena iz Hrvatske, Slovenije, Srbije i Bosne i Hercegovine, a rezultati su pokazali ono što mnoge žene već odavno znaju iz vlastitog iskustva: nasilje nad novinarkama nije izoliran incident, nego stvarni, sustavni i duboko ukorijenjeni problem radnog okruženja. Seksualno uznemiravanje nije marginalna pojava, nego strukturalni rizik ugrađen u organizacijsku kulturu, odnose moći i svakodnevne profesionalne prakse.
Istraživanje pokazuje i zašto se nasilje tako rijetko prijavljuje - nepovjerenje u učinkovitost i nepristranost procedura jedan je od glavnih razloga zbog kojih žene ne prijavljuju diskriminaciju i nasilje na radu. Strah od stigme, nerazumijevanja i odmazde dodatno učvršćuje šutnju. Postojeći mehanizmi zaštite često se opisuju kao “mrtvo slovo na papiru”, a redakcije kao toksična okruženja u kojima su seksizam i uznemiravanje normalizirani. To znači da problem nije samo pojedinac koji uznemirava. Problem je sustav koji to tolerira. Kao i sustav koji hrani govor mržnje i vrijeđanja, a podržan od onih koji se "ne bi miješali".
Mi ćemo nastaviti govoriti o uznemiravanju i nasilju, tražiti odgorornost i pokušati pružiti podršku i pomoć novinarkama, stvoriti sigurnije, ravnopravnije i profesionalnije medijsko okruženje. Kroz edukacije, javne kampanje, zagovaračke aktivnosti i jačanje mehanizama zaštite. Naš cilj je jednostavan: da žene u medijima ne moraju birati između dostojanstva i posla.
I upravo zato komentari puni mržnje nisu argument protiv ovog projekta, oni su najbolji pokazatelj zašto moramo nastaviti. Jer svaki “nakaza”, svaki “dnovinarka”, svaki pokušaj ismijavanja onih koje govore o nasilju samo potvrđuje koliko je ovaj posao i ovaj projekt potreban.
Želimo redakcije u kojima žene nisu prisiljene šutjeti da bi opstale, koje štite dostojanstvo, a ne kulturu ponižavanja.
Ne dajte da vam mržnja pomuti um. Pogledajte video i zapratite našu stranicu našu novu interaktivnu platformu.
