Prva riječ o Gazi može biti bilo koje od gotovo 19 tisuća ubijene djece

Na zagrebačkom skupu posvećenom ubijenim novinarima i civilima u Gazi, pjesnikinja i književnica Monika Herceg progovorila je jezikom tuge i otpora. U svom govoru vraća imena djeci pretvorenoj u statistiku i podsjeća da je „jezik prvo oružje“ u borbi protiv brisanja naroda i njihovih priča. Njezin govor prenosimo u cijelosti. "Prva riječ o Gazi može biti bilo koje od gotovo 19 tisuća ubijene djece. Prva riječ o Gazi može biti Hind, izrešetana s 355 metka. Izraelska vojska 29. siječnja 2024. namjerno je gađala civilni automobil u Gazi, ubivši petogodišnju Hind Rajab i šest članova njezine obitelji. Hind je preživjela napad i ostala zatočena u automobilu, moleći na pomoć među mrtvim rođacima. Nije je tijelo pronađeno tek 12 dana kasnije. Hind je imala pet godina. Palestinsko vozilo hitne pomoći koje je pokušalo spasiti Hind također je pogođeno i spasioci su ubijeni.  Godinu i sedam mjeseci kasnije, svijet su naizgled zaprepastile slike izgladnjivane djece iz pojasa Gaze. Djece, koja umiru polako i u bolovima, dok Izrael sprječava ulazak humanitarne pomoći. Naizgled su nas zaprepastile, a onda smo odahnuli, jer nije naše dvorište, a Gaza i dalje gladuje. Potpuni embargo na pomoć uveden je već 9.lispotada 2023. Potom je nakon višemjesečne blokade, puštena ograničena količina pomoći, da bi ponovno Izrael uveo 2.ožujka potpunu zabranu svih humanitarnih isporuka u Gazu. Prve riječi o Gazi mogu biti Huda Abu Naj, Mohammad Al-Motawaq, kojima kosti ispadaju na fotografijama dok ih očajne majke pokazuju svijetu. Naša djeca umiru od gladi, vidite li? Može to biti Hossam Wafi, ubijen dok pokušava doći po humanitarnu pomoć u Rafahu, otac šestero djece. Reem Akhras, majka osmero djece, na koju je otvorena vatra dok je išla po hranu. Sedamnaestogodišnji Nasir koji umire u pokušaju da donese brašno. Neću se vratiti bez brašna, rekao je taj dan. Prve riječi o Gazi mogu biti imena bilo kojeg od četrdeset tisuća djece koje će imati trajne posljedice zbog namjerno uzrokovane gladi koju proživljavaju, čak i da se ta glad sada zaustavi. Može to biti bilo koje od djece koja su ostali invalidi, amputiranih udova. Gaza ima najveću populaciju djece amputiranih udova u modernoj povijesti. Ništa ne može vratiti nikoga iz mrtvih. Iza njih ostaju nesagledive praznine, neispričane priče u koje nitko drugi ne može uskočiti umjesto njih. Ostaju trajne rane. Nema tog iskupljenja. Ostaju samo jeziva svjedočanstva o posljednjim trenucima života koji su mogli biti bilo čiji od naših života, života naših prijatelja, rodbine, roditelja, djece. Do nas će krajem dana, ili kroz jutro doći nove brojke o ubijenima, ranjenima, o razmjerima gladi u Gazi, o napadima na civilne ciljeve, napadima usred noći na domove i šatore. Doći će, onako kako dolaze vijesti o temperaturama, broju turista ove godine na Jadranu. Do nas neće doći njihova imena. Neće doći priče o njihovima snovima, o tome koliko su puta pjevali djeci uspavanke, o tome koliko su ih dugo rađale njihove majke, priče o zaljubljivanjima, o tome koliko smo slični, mi koji u isto vrijeme dobivamo informacije o turistima i njihovim prekinutim životima kroz brojke, i oni, ubijeni nerijetko noću dok spavaju ili dok pokušavaju doći do brašna da nahrane obitelji. Gledam u svoju kćer i svog sina i nemam riječi za poraz koji osjećam. Jednom, ta će nas djeca pitati o ovom vremenu, pitat će o djeci koja su tada bili njihovi vršnjaci, i umirali su gladi, ili bili ubijeni u pokušaju da dođu do hrane. Pitat će: zaista su namjerno izgladnjivali ljude? Pitat će, ne vjerujući: a kad bi dolazili po hranu, kojom bi ih mamili, pucali bi u njih, gladne, iscrpljene igrajući se njihovom zadnjom nadom? Ne možemo više govoriti ni o banalnosti zla. Kada netko puca u ljude koji žele samo doći do brašna, kada snajperima cilja djecu, ili kada gađa ambulante hitne pomoći koje dolaze na mjesta nesreće, riječ je o istinskom zlu. Riječ je i o suučesništvu. Gaza je otvorena rana već toliko dugo, bila je logorom na otvorenom na koji je svijet zatvarao oči, a sada je klaonica uživo na koju svijet ponovno zatvara oči. Aparthejd Izraela nije bila nikakva tajna, već upozorenje koje nitko nije želio vidjeti ni čuti. Gaza je sravnjena sa zemljom. Bolnice, škole, domovi, cijela infrastruktura. Gaza jest uništena. Ali Gaza, Palestina postoje dok ih izgovaramo i nastavit će postojati. Jezik je prvo oružje. Onaj tko vlada jezikom, vlada pričom. Stranim novinarima nije dopušteno ući u Gazu. Jer priče moraju ostati neispričane, jer priče su najopasnije, jer ako ljudima date imena i priče, oni će prestati biti brojevi u jutarnjim vijestima. Novinari su mete, jer ako nema tko ispričati priču, nitko neće ni znati. Danas smo ovdje da zahtijevamo prekid genocida, da jasno tražimo prekid suučesništva Republike Hrvatske u genocidu u Gazi, iako znamo da današnja politika ne čuje i ne vidi, da države napadaju svoje građane poput najopasnijih predatora. Ali ovdje smo, bez obzira. Da ponavljamo Palestina. Svi ubijeni, svi mučeni, svi izgladnjivani, mi smo ovdje i čujemo njihove priče, stojimo s novinarima koji u nemogućim uvjetima i dalje drže istinu o Gazi na životu, stojimo sa svim ljudima Gaze, stojimo s Palestinom i ne damo da je uzmu iz jezika. Zato su zadnje riječi Gaze Palestina i sloboda. Slobodna Palestina." Monika Herceg