EN
Seksualno uznemiravanje i rodno uvjetovano nasilje predstavljaju temeljne oblike diskriminacije i kršenja ljudskih prava i u medijskom sektoru – pokazalo je istraživanje koje su proveli novinarski sindikati, udruge i medijske organizacije iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Hrvatske.
Možete li zamisliti da radite na tri različita mjesta i da na svakom od njih doživite seksualno uznemiravanje? To se upravo dogodilo jednoj od sudionica istraživanja „Žene u medijima: Oblici uznemiravanja na radu u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini“.
Od ucjenjivanja nadređenih u zamjenu za zaposlenje, verbalnog uznemiravanja, čestih neželjenih seksualnih ponuda, pokazivanja fotografija genitalija i neželjenih dodira.
Ovo nije izoliran slučaj.
Spomenuto istraživanje, u kojem je sudjelovalo 606 novinarki i koje su provele partnerske organizacije iz četiriju navedenih država, pokazalo je da je više od 78 posto njih, dakle većina, doživjelo neki oblik rodno uvjetovanog nasilja tijekom karijere. To uključuje i prijetnje, neželjene poruke, pozive tijekom i nakon radnog vremena, uhođenje, iznuđivanje te druge oblike nasilja.
Glavna arena na društvenim mrežama
Seksualno uznemiravanje žena u medijima ne događa se samo u redakcijama, nego su ti narativi prisutni i u online prostoru, najviše na društvenim mrežama.
No, na njima nema tišine, tamo je buka i tamo su komentari kojima se svakodnevno ponižavaju i uznemiravaju novinarke, što su potvrdile i sve sudionice istraživanja. Jedna novinarka iz Bosne i Hercegovine čak je rekla da je riječ o prostoru u kojem „zaštita ne postoji“ i da se nasilje događa „jednostavno jer – može.
A oni koji najčešće ostavljaju seksističke komentare novinarkama jesu građani, odnosno njih 26,90 posto, a potom osobe o kojima su novinari pisali. Gotovo jedna trećina ispitanica potvrdila je da su na društvenim mrežama bile meta seksističkih komentara nasumičnih građana koje nikada nisu upoznale.
U većini slučajeva riječ je o ponižavajućim komentarima seksualne prirode čiji je cilj rušenje osobnog dostojanstva i koji stvaraju strah i neprijateljsko okruženje.
Nerijetko se online nasilje prelijeva i u offline prostor, što dalje utječe na sam rad novinarke. Slično se dogodilo novinarki u Srbiji koja se suočila s nekoliko koordiniranih kampanja uznemiravanja i online napada. Objavljeni su njezini privatni podaci, uključujući fotografiju i broj telefona, što je potom dovelo do toga da primi nekoliko prijetnji i uvredljivih poruka. Iako je podnijela službenu prijavu, tužiteljstvo je odbacilo slučaj uz komentar da nema elemenata za kazneno djelo. Sve je to utjecalo na njezino mentalno zdravlje, ali i na to da promijeni redakciju i smanji prisutnost na društvenim mrežama.
Također, vidljiva je i razlika u online napadima na novinarke u usporedbi s njihovim muškim kolegama. Kako je pojasnila novinarka iz Slovenije, online napadi na žene često su personalizirani i seksualizirani, fokusiraju se na fizički izgled, komentare da bi žene trebale biti majke i slično. S druge strane, njihove će kolege kritizirati zbog njihova rada ili političkih stavova.
Osim komentara i poruka, prisutne su i zlouporabe fotografija i snimaka. U Srbiji su prijavljeni i slučajevi seksualno eksplicitnih deepfake snimaka. Istraživanje iz 2023. godine pokazalo je da pornografija čini 98 posto slučajeva deepfake snimaka – i da u 99 posto slučajeva prikazuju žene.
Incidenti s deepfake snimkama novinarki počeli su se pojavljivati prije nekoliko godina, a one su danas zabrinute da će se, sa sve većom dostupnošću alata umjetne inteligencije, takav sadržaj samo povećavati.
Unatoč raširenom uznemiravanju na društvenim mrežama, brojne sudionice istraživanja navele da je „besmisleno“ govoriti o tim iskustvima te ih u velikom broju nisu ni zabilježile. No, u tome ih nije spriječio njihov stav o potrebi i važnosti prijavljivanja nasilja, već je mali broj prijava digitalnog nasilja prije svega oblikovan strukturalnim i institucionalnim barijerama.
Nedovoljno prepoznavanje problema rodno uvjetovanog nasilja, uz osjećaj manjka podrške, ali i povećan sram, dodatno pridonose normalizaciji samog nasilja, ali i maloj stopi prijava. Zbog svega toga, odluka novinarke da prijavi nasilje bit će više oblikovana procjenom institucionalnog rizika, mogućim profesionalnim posljedicama i dostupnošću mehanizama zaštite, a ne osobnom voljom da prijavi nasilnika.
Dodatno, same redakcije rijetko reagiraju na ove vrste online komentara. Upravo ta pasivnost, zaključuje se u istraživanju, pridonosi normalizaciji javnog nasilja nad ženama koje rade u medijima.
Šta se događa s prijavama?
Unatoč direktivama Europske unije koje posebno prepoznaju novinare kao skupinu koja se suočava s online nasiljem, preporukama Unije u kojima se i rodno uvjetovano nasilje navodi kao jedan od ključnih rizika s kojima se suočavaju novinarke, pa i Aktu o digitalnim uslugama, online nasilje je u porastu. To pokazuje i komparativno istraživanje UNESCO-a, a to potvrđuju i iz organizacije UN Women navodeći da je više od polovice žena na Zapadnom Balkanu doživjelo neki oblik digitalnog nasilja. A to su potvrdile i ispitanice istraživanja.
Sudionice su potvrdile da su bile izložene i digitalnom nasilju, uključujući njih 32 koje su prijavile da su primile pornografski ili seksualno eksplicitni sadržaj, te 21 sudionicu koja je prijavila da joj je takav sadržaj pokazan. Čak 12 sudionica doživjelo je da su njihove fotografije i snimke podijeljeni bez njihova znanja i uz seksualne konotacije.
No, kada je riječ o prijavi, 80 posto ispitanica u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj to nije prijavilo, dok je taj broj malo manji u Sloveniji i Srbiji, gdje digitalno nasilje nije prijavilo 66 posto žena koje rade u medijima.
Mali broj žena koje su prijavile online nasilje, njih 25, to su rekle svojim nadređenima ili odgovornim osobama u odjelima unutar medijskih organizacija. U sedam slučajeva nasilje je prijavljeno policiji ili tužiteljstvu. U dva slučaja pokrenuta je interna medijacija i proces je u tijeku.
Digitalno nasilje se rijetko prijavljuje, no kako bi se borile protiv online nasilja, neželjenih poruka i komentara, novinarke same razvijaju mehanizme suočavanja s tim problemom. Od ignoriranja i distanciranja od online komentara, što je zabilježeno kod novinarki u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, preko sustavnog dokumentiranja društvenih mreža i profila, što je slučaj kod ispitanice u Sloveniji, do angažiranja u novinarskim udrugama kao u Srbiji.
Jedna ispitanica iz Hrvatske opisala je kako koristi humor kao mehanizam za suočavanje s problematičnim sadržajem koji joj stiže u sandučić (inbox). „Da sam dobila dolar za svaku poruku (mržnje), mogla sam kupiti pristojan stan u Istri“, kaže novinarka iz Hrvatske.
Za određeni broj žena ovo je istraživanje bilo prvi put da uopće govore o preživljenom nasilju. Iako 80 posto njih diljem regije nije prijavilo nasilje institucijama, redakcijama ili nadležnim odjelima, mnoge se od njih ipak oslanjaju na privatnu podršku.
Seksualno uznemiravanje najčešće se i događa unutar redakcija, pri čemu su dvije trećine slučajeva nasilja, odnosno 67 posto, počinili ili kolege ili nadređeni. Ta brojka samo potvrđuje činjenicu o raširenosti kulture šutnje te normalizaciji nasilja kroz korištenje seksističkih šala, neprikladnog jezika i diskriminacije na radnom mjestu.
Navedeni brojni slučajevi
A svakodnevne su scene posvuda slične: novinarke nazivaju „teškima“ kada ukažu na seksističko ponašanje u redakcijama, savjetuje im se da „ojačaju“, da moraju imati „deblju kožu“ te da im nedostaje smisla za humor. Neprikladan jezik, komentari i šale ključan su dio seksističke kulture u redakcijama, sve do nazivanja kolegica terminima kao što su „dušo“ i „draga“, kako naglašava jedna ispitanica iz Slovenije.
U istraživanju se navode brojni slučajevi u kojima su urednici i kolege često koristili šale sa seksualnim konotacijama, zastrašivali žene galamom i stvarali neugodne i neprofesionalne situacije fizičkom blizinom.
Takvo je ponašanje toliko ukorijenjeno u same redakcije i načine ponašanja da ponekad ni novinarke ne znaju procijeniti je li netko prešao granicu ili nije. Radi li se „samo o zagrljaju“ ili o uznemiravanju? Iako se slažu da čak i neprikladan komentar može biti seksualno uznemiravanje, neke od njih ipak kažu da bi radije „šutjele nego stvarale probleme“.
Istraživanje je pokazalo da je među 176 žena koje su potvrdile da su podnijele pritužbu zbog napada, uznemiravanja ili kršenja radnih prava, gotovo trećina navela kako su nakon prijave snosile negativne posljedice po svoj profesionalni razvoj.
Takve su posljedice najizraženije u Srbiji (35,90 posto), Hrvatskoj (31,43 posto) i Sloveniji (30,30 posto), gdje su žene češće navodile izravne profesionalne reperkusije.
Zabrinjavajuće je što se 183 žene osvrnulo na razloge zbog kojih nisu prijavile napade, pri čemu je jedna trećina istaknula da se napadi, uznemiravanja i kršenja prava događaju prečesto da bi prijava imala ikakvo značenje.
Scena je ista bez obzira na to jeste li žena u medijima, u kućanstvu, u proizvodnji ili radite u nekoj instituciji: stopa nasilja nad ženama je visoka, regulacija i sankcije su niske, a nasilje se rijetko prijavljuje. Seksualno uznemiravanje nije marginalna pojava u medijskom sektoru, već je duboko ukorijenjeno u organizacijskoj kulturi, odnosima moći i institucionalnim praksama koje utječu na svakodnevni rad žena u medijima.
Mehanizmi postoje, ali nisu efikasno implementirani
Iako u nekim medijskim organizacijama postoje interni mehanizmi namijenjeni sprječavanju nasilja i uznemiravanja, istraživanje je pokazalo da su oni uglavnom neujednačeni i neučinkoviti.
Razni mehanizmi zaštite postoje i svaka zemlja ima pravne okvire koji štite od diskriminacije i nasilja, počevši od zakona o rodnoj ravnopravnosti, pa sve do Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama (Istanbulska konvencija).
Interni mehanizmi za odgovor na rodno uvjetovano nasilje postoje u pojedinim medijima, najviše u Srbiji i Sloveniji. Međutim, istraživanje je pokazalo i da u većini slučajeva ti mehanizmi nisu učinkovito implementirani.
Sindikati medija postoje u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, ali ne i u Bosni i Hercegovini. Ipak, kada je riječ o zaštiti i zastupanju, mediji se najčešće oslanjaju na novinarske udruge, nevladine organizacije i donatorske projekte. Unatoč tome, manje od deset posto ispitanica prijavilo je napade novinarskim udrugama i sindikatima.
Kao odgovor na potrebu zaštite žena u medijima u sklopu projekta „Žene u medijima“ napravljen je i pravilnik sa fokusom na sprječavanje seksualnog i drugih oblika uznemiravanja u redakcijama. Cilj je postizanje sigurnog, inkluzivnog i odgovornog radnog okruženja.
U samom pravilniku postoje i praktične informacije za novinarke koje govore o mehanizmima zaštite i načinima prijave nasilja. Pravilnik identificira nekoliko oblika uznemiravanja: od fizičkog napada, prijetnji, verbalnog uznemiravanja i seksualnog uznemiravanja, do kampanja diskreditacije te neverbalnog uznemiravanja koje se odnosi na dijeljenje i objavljivanje fotografija, uključujući one generirane uz pomoć umjetne inteligencije.
Pravilnik se također posebno fokusira i na online uznemiravanje koje uključuje uvrede, mizoginu retoriku, seksualno uznemiravanje, lažne prijave, kao i deepfake.
Između ostalog, Pravilnik u neverbalno uznemiravanje svrstava dijeljenje ili objavljivanje fotografija, snimaka ili drugih sadržaja (uključujući sadržaj generiran digitalnim ili AI alatima), kao i neovlašteno širenje privatnih informacija (doxing). Isto tako, ukazuje i na kampanje diskreditacije, odnosno sustavno i kontinuirano djelovanje usmjereno na narušavanje ugleda i profesionalnog integriteta osobe kroz iznošenje neistinitih ili manipulativnih tvrdnji, širenje negativne propagande ili zlouporabu informacija.
„Online uznemiravanje uključuje uvrede, mizoginu, nacionalističku, homofobnu retoriku, seksualizirano ciljano uznemiravanje, prijetnje, lažne prijave (mass reporting), koordinirane napade (brigading), deepfake sadržaje usmjerene na diskreditaciju, kao i druge oblike digitalnog nasilja“, piše u Pravilniku.
Neke od obaveza uključuju da je poslodavac dužan da osigura mehanizme za povjerljivo prijavljivanje nasilja, kao i da imenuje dva povjerenika/povjerenice za zaštitu od uznemiravanja na radu.
Situacija se samo pogoršava
Nasilje nad ženama predstavlja jedan od najtežih oblika kršenja ljudskih prava. Nasilje je duboko ukorijenjeno u patrijarhalnim društvenim normama i nejednakim odnosima moći koji utječu na sve sfere života, a ovo je istraživanje pokazalo da medijska industrija nije iznimka.
Iskustva ispitanica u istraživanju, ali i mjerenja međunarodnih organizacija, pokazuju da se situacija u pogledu sigurnosti, uznemiravanja i nasilja koje proživljavaju novinarke pogoršala u posljednjih pet godina.
Na primjer, samo tijekom 2024. godine Koalicija za žene u novinarstvu zabilježila je porast od 56 posto u prijavljenim slučajevima u odnosu na godinu ranije.
Ukorijenjen u patrijarhalnim normama i naučenim oblicima ponašanja, nejednak odnos moći muškaraca i žena – ta osnova rodno uvjetovanog nasilja – vrlo je vidljiv u redakcijama. Iako je posljednjih godina zabilježen porast broja zaposlenih žena u medijima, šef je i dalje muškarac. To potvrđuje i posljednje istraživanje Reuters Instituta koje navodi da su redakcije sastavljene od 40 posto novinarki, a samo ih se 27 posto nalazi na vodećim uredničkim pozicijama.
Priručnik Međunarodne federacije novinara pod nazivom „Postizanje prave ravnoteže: Rodna ravnopravnost u novinarstvu“ upozorava da će bez strukturnih reformi, koje uključuju jednaku plaću, fleksibilne radne uvjete i transparentne procedure napredovanja, napori za uspostavljanje rodne ravnopravnosti u medijima ostati samo formalni, a ne i suštinski.
Mali broj žena na vodećim pozicijama, barijere pri napredovanju u karijeri, nesrazmjerne plaće. I na sve to – seksualno uznemiravanje i nasilje. I to na radnim mjestima. Ovo samo pokazuje koliko su patrijarhalni model ponašanja i seksistički pristup duboko ukorijenjeni i na radnim mjestima gdje se počinitelji osjećaju zaštićeno. Normalizacija nasilja u kombinaciji s nedostatkom pouzdanih mehanizama zaštite i strahom od negativnih posljedica po karijeru kombinacija je koja dovodi do toga da i novinarke šute. Iako kroz svoj rad potiču sve druge da prijave nasilje, iako su i tijekom samog istraživanja govorile o važnosti prijavljivanja ovakvih slučajeva, one to rijetko čine.
Istraživanja poput ovoga služe i kako bi se naglasila ozbiljnost problema uznemiravanja novinarki u redakcijama, ali i da se kroz mehanizme pravilnika i preporuka potaknu rukovoditelji da izgrade funkcionalan i povjerljiv sustav zaštite koji će sutra ohrabriti novinarke da prijave nasilje. Ako do njega dođe.
