EN
Izvješće Europske komisije o vladavini prava za 2026. godinu, objavljeno 17. srpnja, podcjenjuje ozbiljnost napada na slobodu tiska i pluralizam medija i Sindikat novinara Hrvatska pridužuje se pozivu Europske federacije novinara kojim od Europskog parlamenta, Europskog gospodarskog i socijalnog odbora(EESC) i Odbora regija da kritički razmotre ovo izvješće. Smatramo da su mehanizmi EU-a za rješavanje pada vladavine prava uglavnom neučinkoviti, jer, unatoč četverogodišnjim preporukama Europske komisije, većina država članica nije uspjela pretvoriti smjernice u opipljive akcije.
U dijelu koji se odnosi na Hrvatsku Izvješće ozbiljno podcjenjuje stvarno stanje medijskih sloboda i više nalikuje službenom prikazu vlasti nego neovisnoj procjeni, djeluje razvodnjeno, birokratski i zabrinjavajuće udaljeno od stvarnosti u kojoj rade hrvatski novinari i novinarke. Umjesto da jasno progovori o političkim pritiscima, urušavanju uredničke neovisnosti i nesigurnom položaju novinara, Komisija se zadovoljava popisom zakona, strategija i administrativnih mjera i najavljenih reformi ili osnivanjima radnih skupina i održanih radionica. Rezultat više podsjeća na domaću zadaću nekoga tko želi prikazati situaciju što boljom nego na neovisan nadzor stanja medijskih sloboda. Takav pristup stvara iskrivljenu sliku: država donese zakon, proširi nadležnost nekog tijela ili najavi akcijski plan, a to se već bilježi kao napredak, iako se odnos političke i ekonomske moći prema novinarima nije bitno promijenio.
U hrvatskom poglavlju navodi se da je proširena nadležnost Agencije za elektroničke medije, da je unaprijeđena baza vlasništva, da je izmijenjen okvir državnog oglašavanja i da je donesen zakon protiv SLAPP tužbi. Sve su to činjenice koje mogu izgledati pozitivno na papiru. Međutim, Komisija ne postavlja dovoljno jasno najvažnije pitanje: omogućuju li te promjene novinarima da slobodnije, sigurnije i neovisnije rade?
Izvješće samo navodi da neovisnost javnih medija predstavlja srednje visok rizik i da postoje strukturne slabosti u upravljanju i uređivačkim praksama. Spominje se mogući politički utjecaj na HRT i HINA-u, ali se taj problem prikazuje gotovo tehničkim jezikom, kao pitanje budućeg modela imenovanja upravljačkih tijela, što ne odgovara težini problema. Urednička neovisnost nije administrativni detalj niti pitanje koje se može odgoditi do najavljene reforme, ona je temeljna pretpostavka javnog medijskog servisa. Posebno je problematično što Komisija financijsku krizu HRT-a opisuje deficitom od oko 50 milijuna eura, padom realne vrijednosti pristojbe i ovisnošću o dodatnim državnim subvencijama. Međutim, ne spominje činjenicu da javni medij koji ovisi o godišnjoj odluci Vlade ne može imati punu institucionalnu neovisnost od te iste Vlade.
Izvješće gotovo uopće ne ulazi u radne uvjete kao preduvjet slobode medija. Prekarni rad, vanjske suradnje, honorari, prikriveni radni odnosi, smanjivanje redakcija i nestanak kolektivne zaštite izravno proizvode autocenzuru. Unatoč tome, radna prava novinara u izvješću ostaju gotovo nevidljiva. Komisija bilježi da su se pojedini mediji zatvarali te da povlačenje financiranja negativno utječe na radne uvjete medijskih profesionalaca, ali toj činjenici ne pridaje odgovarajuću težinu.
Jednako je ublažen prikaz položaja lokalnih medija. Izvješće priznaje da lokalne radijske postaje, portali i izdavači financijski ovise o gradovima, općinama, lokalnim javnim poduzećima i politički kontroliranom oglašavanju. Navodi i slučajeve u kojima lokalni dužnosnici istodobno sjede u upravljačkim tijelima komercijalnih medija. No, takvo se stanje opisuje opreznim izrazima poput „ranjivosti“ i „zabrinutosti“. U stvarnosti je riječ o sustavu u kojem tijelo vlasti može biti istodobno predmet novinarskog nadzora, vlasnik medija, oglašivač, naručitelj sadržaja i izvor većine prihoda redakcije.
Komisija kao napredak bilježi donošenje novog zakonskog okvira o državnom oglašavanju, iako istodobno priznaje da još nisu donesene ključne smjernice potrebne za njegovu provedbu, pozitivno se vrednuje sustav koji još nije operativan i čiji se učinci ne mogu ocijeniti. Izvješće također navodi da potrošnja državnih poduzeća na oglašavanje nije dovoljno nadzirana, da sredstva nisu uvijek transparentno prikazana te da je dio javnog novca prolazio kroz marketinške agencije bez javnih natječaja, no sve to se navodi kao fusnota uz tvrdnju o „određenom napretku“.
Komisija tako pozdravlja i donošenje AntiSLAPP zakona te govori o napretku, premda priznaje da novi okvir ne obuhvaća kaznene postupke zbog klevete i uvrede, koji prema iskustvima novinarskih organizacija čine velik dio pravnog pritiska na novinare. Ako zakon ne obuhvaća jedan od glavnih oblika pritiska, za napredak nije doboljno da je zakon donesen. Hrvatsko novinarsko društvo evidentiralo je najmanje 696 aktivnih sudskih postupaka protiv novinara i medija, dok je državna analiza pronašla samo nekoliko desetaka mogućih SLAPP predmeta. Ta golema razlika ne bi smjela biti predstavljena kao obična metodološka razlika, to pokazuje koliko se službeni sustav razlikuje od iskustva profesije i koliko država usko definira problem koji bi trebala rješavati.
Izvješće navodi namjeru da država uvede registar novinara, influencera i autora sadržaja tek uz bilješku da su novinarski predstavnici izrazili zabrinutost za neovisnost profesije, ali ne razrađuje opasnost u pokušaju da država administrativno određuje tko jest, a tko nije novinar. U demokratskom društvu novinarstvo nije licencirana djelatnost koju vlast smije dodjeljivati podobnima.
Najveća slabost cijelog pristupa jest što se Komisija previše oslanja na ono što je država učinila ili tvrdi da će učiniti, a premalo na rezultate. Broje se zakoni, planovi, sastanci, baze podataka i edukacije. Ne mjeri se koliko su novinari stvarno zaštićeni i slobodni, koliko je urednika zaštićeno od političkog ili vlasničkog pritiska, koliko je novinara dobilo stabilan ugovor, koliko je SLAPP predmeta rano odbačeno i koliko su napadači na novinare pravomoćno kažnjeni.
Zbog toga se izvješće čita kao tekst u čijem su pisanju dominantnu ulogu imali predstavnici vlasti, problemi se ublažavaju izrazima poput „određene zabrinutosti“, „praktičnih izazova“ i „potrebe za daljnjim napretkom“, dok se svaka zakonska izmjena gotovo automatski prikazuje kao uspjeh.
Sindikat novinara Hrvatske smatra da je potrebno ozbiljno analizirati radne uvjete, prekarizaciju, unutarnje pritiske u redakcijama, imenovanje urednika i uprava, sukobe između vlasničkog i javnog interesa, transparentnost javnog financiranja te konkretne posljedice istraživanja političkih i ekonomskih centara moći. Bez toga će izvješća o vladavini prava nastaviti proizvoditi privid napretka, bez stvarne zaštite prava novinara da rade profesionalno, sigurno i bez straha od političara, vlasnika, urednika, tužitelja, oglašivača ili poslodavca.
U izvješću se navodi da „organizacije civilnog društva i profesionalne skupine koje predstavljaju suce, tužitelje, odvjetnike i novinare igraju važnu ulogu u promicanju i zaštiti vladavine prava“. Unatoč toj procjeni, organizacija koja predstavlja novinare u Europi, EFJ, smatra da izvješće za 2026. ozbiljno podcjenjuje prijetnje s kojima se suočava europski medijski ekosustav.
Izvješće navodi stupanje na snagu pozitivnog zakonodavstva u EU, poput Europskog zakona o slobodi medija (EMFA) i Direktive protiv SLAPP-a , ali malo govori o odgođenoj provedbi tih propisa i nedostatku volje mnogih vlada.
Prema izvješću, „organizacije za slobodu medija izrazile su sve veću zabrinutost zbog stanja slobode medija, iako je cjelokupna situacija u EU i dalje uglavnom pozitivna“. EFJ snažno osporava ovaj uljepšani pogled na stvarnost. Platforme za praćenje ( MFRR i Vijeće Europe ), kao i nedavno izvješće ' Monitora pluralizma medija ' i izvješće EGSO-a o uvjetima rada novinara potvrđuju da se situacija ozbiljno pogoršava diljem Europske unije:
- Godišnje izvješće o praćenju MFRR -a za 2025. dokumentiralo je 1481 kršenje slobode tiska koje je utjecalo na 2377 novinara ili subjekata povezanih s medijima u 36 europskih zemalja između siječnja i prosinca 2025.;
- U jednoj četvrtini država obuhvaćenih izvješćem Vijeća Europe , novinari su često bili fizički napadani tijekom prosvjeda od strane policije, političkih aktera i prosvjednika – na platformi Vijeća Europe broj upozorenja koja se odnose na 27 država članica EU porastao je za više od 17 posto između 2024. i 2025.;
- izvješće MPM-a pokazalo je da samo šest zemalja (od 31 analizirane) nudi povoljne uvjete za slobodno i neovisno novinarstvo (Luksemburg, Danska, Estonija, Švedska, Finska i Irska) – U odjeljku s preporukama izvješće poziva Europsku uniju da uvede „snažnije obvezujuće mjere za zaštitu radnih uvjeta novinara, uključujući učinkovitu provedbu Direktive o minimalnoj plaći“;
- U prosincu, u svojoj prvoj presudi o uvjetima rada novinara u Europi , tri komponente EGSO-a – sindikati, poslodavci i civilno društvo – udružile su snage kako bi zahtijevale konkretne mjere protiv zabrinjavajuće nesigurnosti novinara, koja predstavlja ozbiljnu prijetnju demokraciji.
Što se tiče sigurnosti novinara, izvješće Komisije pozdravlja činjenicu da su tri zemlje (Danska, Hrvatska i Latvija) usvojile nacionalne akcijske planove za bolju zaštitu novinara, te da su dvije druge zemlje (Luksemburg i Portugal) poduzele dodatne mjere za jačanje svojih nacionalnih planova. EFJ bi više volio da je Komisija kritizirala 22 druge zemlje koje još nisu poduzele nikakve mjere. Isti zaključak može se izvući u vezi s raširenim nedostatkom predanosti država članica suzbijanju nadzora novinara: izvješće samo navodi pravne postupke (koji do sada nisu urodili plodom) u Grčkoj i Italiji.
Čini se da su nacionalna izvješća još pristranija. To je posebno slučaj u Italiji (pročitajte naše nedavno izvješće MFRR-a o Italiji ), gdje je ozbiljna erozija povjerljivosti novinarskih izvora - uključujući slučajeve špijuniranja novinara – u izvješću Komisije opisana kao situacija „u kojoj nije postignut nikakav napredak“. Slično tome, izvješće o vladavini prava ističe navodni napredak u pogledu financijske neovisnosti talijanskih javnih medija (iako je vlada smanjila njihovo financiranje!). Izvješće Komisije ne spominje loše upravljanje javnom radiotelevizijom RAI, koja već godinu i pol nije imala predsjednika u svom upravnom odboru.
„Ako godišnje izvješće o vladavini prava treba postati zamorna, birokratska formalnost, bez stvarne mogućnosti utjecaja na države članice, koja je onda svrha?“ upitao je predsjednik talijanskog sindikata novinara FNSI, Vittorio Di Trapani .
„Opći je dojam da izvješće pokušava normalizirati situaciju koja je izuzetno zabrinjavajuća za demokraciju“, zaključila je predsjednica SNH-a i EFJ-a Maja Sever. „Samo primjer: šokantno je primijetiti da se kritičko izvješće koje je EGSO objavio u prosincu o uvjetima rada novinara u Europskoj uniji uopće ne spominje u izvješću o vladavini prava!... To je gotovo provokacija!“.
Izvor: EFJ/SNH
