Nasilje u redakciji nije „samo ženska tema“

Ženama koje dožive seksualno uznemiravanje u redakcijama potrebni su povjerenici, a još više osobe od povjerenja.

I kada sam se prvi put upoznao s ključnim nalazima istraživanja o seksualnom uznemiravanju i nasilju nad novinarkama i medijskim radnicama, i kada svaki sljedeći put otvorim bilo koji od dokumenata nastalih kroz projekt „Zaustavimo uznemiravanje u radnom okruženju u medijskom sektoru u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini – Žene u medijima“, osjetio sam i osjećam uznemirenost. Zapravo, užasnu uznemirenost.

Prepoznajući razmjere onoga što se događa, moram se zapitati – što očekivati od redakcija, odnosno novinarstva koje ugnjetava svoje zaposlenice? Jer taj neimenovani netko tko je komentirao izgled kolegice, dobacivao neukusne primjedbe, imao dvosmislene priče i pričao glupe, masne viceve – radio je to iz pozicije kolege ili šefa, a reakcije nadređenih i odgovornih nije bilo, pogotovo ne sankcija. I nerijetko sve ne završi samo na riječima, nego i na težim oblicima uznemiravanja i zlostavljanja.

A kada shvatim koliko je sve to rasprostranjeno, da se ne radi samo o izoliranim incidentima, jer su četiri od pet kolegica doživjele neki oblik rodno uvjetovanog nasilja, a dvije od tri seksualno uznemiravanje, uznemirenost poziva na djelovanje i izaziva samo jednu reakciju: Dosta je bilo!

Niti je svaka riječ koja drugome izaziva stres dio posla, niti je svaka rečenica koja u drugome izaziva strah posebna vrsta humora, niti se bilo što neprihvatljivo – i horizontalno, od kolega, i vertikalno, od nadređenih – treba trpjeti jer je drukčije nemoguće napredovati. Uostalom, ovo je druga polovica trećeg desetljeća 21. stoljeća. Civilizacijski smo prilično napredovali u odnosu na početke novinarstva i organiziranje prvih redakcija, a nekada pretežito muški novinarski svijet, u kojem je netko poput Marije Jurić Zagorke bio tek egzotična, slučajna pojava, danas je uglavnom ženski svijet – iako žene uglavnom nisu visoko u hijerarhiji.

Imamo i konvencije, zakone, pravilnike… ali su oni, u pravilu, mrtvo slovo na papiru. Dok se ne pokrene tromi mehanizam, dok se ne probude povjerenici i formiraju povjerenstva, dok se ne utvrde sve okolnosti - žena koja je bila izložena uznemiravanju ili nasilju već je daleko od redakcije, ali i izvan novinarstva.

Pritom treba jasno ukazati na odgovornost nadređenih – glavnih urednika i urednica, urednika i urednica, onih koji vode smjene - ali i vlasnika medija da spriječe neželjena ponašanja i odmah reagiraju ako do njih dođe te stvore uvjete u kojima se jamči sigurnost svakoj zaposlenici i svakom zaposleniku.

Svi oni, dakle kolege koji nisu prstom mrdnuli, koji su šutjeli ili glavu još dublje zaronili u monitor ili mobitel, ostaju raditi u nezdravoj sredini, jer redakcija u kojoj se tolerira uznemiravanje nije samo nesigurno radno mjesto. Ona je, zapravo, loša redakcija, jer strah, šutnja i zloupotreba moći neminovno narušavaju profesionalne standarde, povjerenje i kvalitetu novinarskog rada.

Najlakše je okrenuti glavu, mnogo teže glasno se usprotiviti

Nažalost, četiri od pet anketiranih kolegica koje su doživjele neki oblik uznemiravanja i nasilja nisu to nikada i nikome prijavile. Zašto? Niti vjeruju onima kojima bi trebale prijaviti slučaj, niti očekuju sankcije ili bilo kakvu promjenu, niti nailaze na razumijevanje sredine.

Sam povratak u redakciju, zbog svega navedenog, donosi im tračeve i izolaciju, jer ipak moraju imati malo deblju kožu. Svaki pokušaj borbe u takvim okolnostima već je u počecima osujećen, a predator samo nastavlja ono što je i dotad radio - kao slučajno grli kolegice, neprimjereno ih dodiruje ili pokazuje eksplicitne fotografije intimnih dijelova svojeg tijela, a za ugovor o radu ili veću plaću otvoreno traži seksualne usluge.

Baš zbog toga svim zaposlenima potrebni su povjerenici i povjerenice za zaštitu od uznemiravanja, definirani onako kako ih je definirao Pravilnik o sprječavanju seksualnog i drugih oblika uznemiravanja u redakcijama medijskih kuća, uz znanja i vještine te ugled, integritet i neovisnost koje ta osoba mora imati.

Još su potrebnije osobe od povjerenja, kolege i kolegice koji se neće praviti da ništa nisu čuli i ništa nisu vidjeli osim vrhova svojih cipela, oni koji će stati uz njih i glasno reći ono već spomenuto: Dosta je bilo!

Najlakše je okrenuti glavu, baviti se svojim poslom, ne dizati prašinu. Mnogo je teže, ali pravednije, poštenije, kolegijalnije i ljudskije zauzeti stranu i jasnu poziciju – ne samo tiho ne odobravati, nego se glasno usprotiviti.

Uostalom, to i jest suština novinarstva – propitivati sve što treba propitivati i usprotiviti se svakome tko je na poziciji moći i tu moć zloupotrebljava. Doista, kamo ide profesija koja dopušta da se srozava i urušava iznutra? I možemo li, umjesto konstatacija neću stvarati probleme ili treba mi ovaj posao, postaviti sebi pitanje – želim li ja uopće raditi u takvoj redakciji i za takvog poslodavca?

Novinari i novinarke ionako rade svoj posao, biraju profesiju i ostaju u njoj jer je najčešće vide kao poziv i zato što vole svoj posao. Činjenica je i da je to potplaćena profesija, da je radno mjesto nestabilno, a zaposlenice i zaposlenici pod stalnim pritiscima.

Upravo zbog toga treba očekivati da će novinari htjeti unapređivati profesiju, a ne svjedočiti njezinu srozavanju. Dosta je napada izvana da bi se dopuštali i napadi iznutra, pa bi i novinari mogli sagledati problem iz drugog kuta – jer su i oni na udaru moćnika, jer je novinarstvo nesigurna profesija, a sada, uz sve to, imaju i dodatni teret na leđima.

Zbog toga je na njima da taj teret dijele s kolegicama, da ga umanjuju i uklanjaju, a ne da razmišljaju po modelu: „To se nas ne tiče, to su ženske teme.“ Ovo nije „ženska tema“. Ovo je tema medijske slobode.

U svemu se pokazuje još nešto na što treba ukazati – da se ne pravimo mrtvi kada se oko nas događaju neugodne i neprihvatljive situacije, a istraživanja pokazuju da ih je mnogo, baš kao i počinitelja, kojima se ugrožavaju profesionalni integritet i mentalno zdravlje žena.

Radno okruženje u kojem je sramota prijaviti zlostavljanje, a nije sramota biti zlostavljač – nije prihvatljivo. I o svemu tome ne smije se šutjeti – ni unutar tako toksičnog okruženja ni izvan njega.

Samo se tako može pokušati, a vjerujem i uspjeti, uznemiravanje i nasilje nad novinarkama učiniti vidljivima, ohrabriti ih da ih prijave, a odgovorne potaknuti da sankcioniraju počinitelje. Na kraju, pognute glave ne bi trebale hodati žene iz medija koje su doživjele neki oblik rodno uvjetovanog nasilja samo zato što su žene, nego zlostavljači.

Postati svjestan koliko je problem raširen

Zaključno, ovdje nije riječ samo o seksualnom uznemiravanju i rodno uvjetovanom nasilju u medijima i to mi je bilo jasno kada sam stekao uvid u sve nalaze, a pogotovo kada sam, s onom groznom uznemirenošću koju sam već spomenuo, čitao iskaze kolegica.

Bio sam svjestan da problem postoji, ali ni približno svjestan koliko je zapravo raširen. Razmišljao sam samo o tome kako je moguće da takve redakcije postoje i da se, uglavnom i u pravilu, ništa ne radi kako bi se takvo okruženje promijenilo. Nema profesionalne slobode tamo gdje postoji strah, kao što nema ni kvalitetnog novinarstva u sredini koja traži šutnju ili okretanje glave.

Pravilnici mogu biti korisni, pogotovo ako su jasno i precizno napisani kao što je to ovdje slučaj, ali sam, detaljno čitajući i ovaj akt, postavljao sebi pitanje: što ako se nastavi stara praksa da odgovorni u redakciji možda i prihvate dokument, ali ga ostave na dnu ladice ili u mapi na kojoj piše: ne otvaraj!

Upravo takvima treba pokazati da nema guranja predmeta u ladicu, a problema pod tepih, da je solidarnost jača od hijerarhije, a dostojanstvo važnije od plaće i napredovanja, ali i da je sve to jedan od načina stvaranja medijskog prostora u kojem je prijaviti nasilje čin profesionalne odgovornosti, a ne samo osobne hrabrosti.

Ovaj tekst pripremljen je kroz projekt „Zaustavimo uznemiravanje u radnom okruženju u medijskom sektoru u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini – Žene u medijima“, uz financijsku potporu Europske unije.